O toksičnoj muškosti obično se govori u kontekstu privatnih, najčešće muško-ženskih odnosa. No problem toksične muškosti na radnom mjestu se naveliko zanemaruje, iako značajno ometa rad. Općenito, ljudi neće dobro reagirati kad smatraju da je njihov identitet ugrožen. Bilo da je riječ o religiji, seksualnoj orijentaciji ili pak hobijima, stvari su to do kojih ljudi ozbiljno drže. Isto je i kad je ugrožen nečiji maskulinitet, naročito kad je u pitanju tradicionalno društvo u kojima su rodne uloge snažno podijeljene, pa čak i do razine segregacije.
Na radnom ćete mjestu vjerojatno susresti muškarca čiji je maskulinitet toksičan. Oni se neće našaliti na račun svoje muževnosti ili seksualnosti. Dok na percipirano ugrožavanje svojeg autoriteta reagirat će agresivno – vikanjem, lupanjem itd.
Muškost je jedan od najranjivijih identiteta
U mnogim se kulturama muškost smatra statusom koji je potrebno zaraditi, za razliku od ženstvenosti koja je jednostavno tu i koja postoji samim njezinim potencijalom da se ostvari kao majka. Ženstvenost se općenito društveno tretira kao stabilnija, a muškarac svoju muževnost tek mora zaraditi i dokazati. Neka su istraživanja već pokazala kako je upravo to razlog iz kojeg su muškarci skloni agresivno reagirati kad osjećaju da je njihova muškost na neki način ugrožena ili je se propituje.
Istraživanja su također pokazala kako je muževnost jedno od najfragilnijih identiteta, te ga i najmanje prijetnje ugrožavaju. Stoga će i muškarci koje smatramo moralnima početi lagati, varati, zlostavljati i napadati druge samo kako bi dokazali kako su ‘pravi muškarci.’
No, što učiniti kad se to dogodi na radnom mjestu?
Na ovo pitanje odgovara Harvard Business Review, a u svrhu odgovora je provedeno i istraživanje na preko 500 odraslih zaposlenih osoba u SAD-u i Kini. U svrhu suočavanja s ugrozom identiteta, muškarce i žene se stavljalo u pozicije koje nisu usklađene s društveno prihvaćenim, tradicionalnim poimanjem ženskog i muškog identiteta. Primjerice, obavljali su poslove koje se tradicionalno povezuje s muškarcima (ako su žene) i ženama (ako su muškarci), a muškarci su trebali biti odgovorni ženama.
Kroz ankete, dnevničke zapise i eksperimente ustanovljeno je kako muškarci ova iskustva doista doživljavaju kao prijetnju svojem muškom identitetu. Izgledi da će pokazati štetna ponašanja na radnom mjestu su se povećali, a među tim su ponašanjima bili uskraćivanje pomoći, mobing, krađa imovine tvrtke i laganje za osobnu korist. S druge strane, žene nisu pokazale znakove štetnog ponašanja kad im se ugrozila ženstvenost.
Toksičnu muškost treba prepoznati kao problem
Ispostavilo se da kad su muškarcima ugrozili muškost, ti su muškarci osjećali da im nedostaje autonomije. Kad se ženama ugrozila ženstvenost, one nisu osjećale gubitak autonomije. S obzirom na to da društveno žene gledamo kao pasivne i poslušne, a muškarce kao aktivne i autoritarne, ovakav rezultat ne začuđuje.
Iz Harvarda napominju kako to nije problem koji tvrtka može riješiti unutar sebe i u potpunosti iskorijeniti. Činjenica je da je u pitanju društveni problem, a ne problem pojedine korporativne kulture. No, ono što je problem korporativne kulture su reakcije na toksičnu muškost i osiguravanje ugodne radne atmosfere svim zaposlenicima.
Tvrtke trebaju prepoznati toksičnu muškost kao problem, a ne je ignorirati i toksično ponašanje pripisivati nečijem karakteru. Istovremeno, politika tvrtke ne treba biti ni ‘hodanje po jajima’ oko toksičnih ljudi budući da to šteti pozitivnoj i produktivnoj radnoj atmosferi.
Istovremeno, muškarci često ne primjećuju svoje toksično ponašanje. Jednostavno, socijalizacijom je u njih usađeno da su neka ponašanja sasvim u redu i njima svojstvena. Edukacijom zaposlenika ti će muškarci postati svjesniji problematičnih obrazaca u svojem ponašanju, a tek tada ih mogu krenuti ispravljati. Ukratko, treba krenuti od samog problema, a ne mu se pokoriti. Kad bi, primjerice, tvrtke prestale zapošljavati žene na visokim pozicijama kako se muškarci ne bi osjećali ugroženi, imali bismo problem preniske zastupljenosti žena na visokim pozicijama općenito. Kako taj problem već imamo, i to globalno, pogrešno je pogoršavati ga. Izlaziti u susret jednoj skupini zaposlenika nipošto ne znači štetiti drugoj skupini.
Zaposlenicima je potrebna autonomija
Kako nikad nisu baš svi problem, potrebno je istaknuti pozitivne primjere muškosti u odnosu na one toksične. Naučena muževna ponašanja nisu samo snaga i agresija, već i uljudnost, poštenje i spremnost na pomoć. Upravo zato tvrtke trebaju nagrađivati primjere pozitivne muškosti kako bi pokazali da je toksična muškost neprihvatljiva i da se agresija u radnom kolektivu neće tolerirati. Istovremeno se izbjegavaju problemi uzrokovani percipiranim gubitkom autonomije tako što se potiču druge osobine koje tradicionalno vezujemo uz muškost.
Iako tvrtke same po sebi ne mogu mijenjati društvo. One unutar sebe mogu utjecati na društvene promjene putem svojih zaposlenika i svoje kulture. Primjerice, kompetitivnost je karakteristika koju također vezujemo uz muškost, a poticanjem zajedničkih pobjeda u odnosu na individualne, jača se povezanost članova tima, uz promoviranje kolegijalnosti. Promišljanjem ovih sustava za promicanje zdravije vrste muškosti, radna mjesta mogu smanjiti potrebu da se ‘dokaže da ste pravi muškarac.’
Konačno, bez obzira na spol i bilo koju drugu karakteristiku, na svakoj je tvrtki da zaposlenicima zajamči adekvatnu razinu autonomije. Ako se zaposlenicima omogući sloboda vezana uz to kako, kada i gdje će odraditi svoj posao, ugrožavanje njihovih tradicionalnih karakteristika neće imati jednako snažan utjecaj. Čak i ako u potpunosti zanemarimo rodnu problematiku, autonomija zaposlenika važna je kako bi se članovi radnog kolektiva osjećali dobro i korisno. Poznato je kako je sretan radnik dobar radnik. Korist tako ostvaruju baš svi.
