Službeni podaci uvjeravaju da je pandemija Covida razorno utjecala na gospodarstvo. Mnoge su tvrtke tijekom ovog vala bile prisiljene otpuštati radnike, stoji u priopćenjima. To je bila mjera protiv usporenog rasta.
S druge strane, tijekom pandemije mnoge su se velike tehnološke tvrtke dale u lov na nove kadrove ‘samo da bi se našle u teškoj poziciji i pronašle učinkovitost u kasnijim otpuštanjima’, jedno je od objašnjenja stručnog analitičara profesora sa Stanforda ,Jeffrey Pfeiffer.
Kada govorimo o masovnim otpuštanjima i raspravljamo o ovoj temi, Pfeiffer je jasan:
“Otkazi ne funkcioniraju!”
Profesor svima kaže
Kratkoročnost ‘mikrovalnog’ kapitalizma vrši pritisak na najviše rukovoditelje da smanje troškove gdje god i kad god je to moguće.
“Sa čisto racionalnog ekonomskog gledišta, to ima poslovnog smisla.” Radi se o uštedi desetaka milijuna dolara od samog početka. Ali svijet i ljudi daleko su od racionalnosti. Postoje i drugi negativni učinci koji mogu dovesti do mnogo više stresa i problema u sustavu, a ne manje.
Zbog masovnih otpuštanja, lideri će se suočiti sa situacijama i problemima koje zaposlenici očekuju, a na koje neće biti spremni“, jedno je od upozorenja profesora Pfeiffera.
Kakav je to čovjek koji je dobio otkaz? Pfeiffer piše:
“Kad netko dobije otkaz, priča tu ne završava. Istraživanja pokazuju da je otkaz jedno od najnegativnijih iskustava u životu, poput gubitka voljene osobe ili razvoda. Osjećaj beskorisnosti, bespomoćnosti i beznađa je neizbježan. U masovnim razmjerima, sve to dovodi do ‘histerije nezaposlenosti'”.
Profesorovo iskustvo i istraživanje koje je proveo pokazalo je da zaposlenici koji su dobili otkaz žive kraće, što se pripisuje stresu, osjećaju financijske neizvjesnosti i nedostatku zdravstvene skrbi. Zanimljivo, Pfeifer iznosi konkretan podatak do kojeg je došao sa svojim timom – oko 120 tisuća smrtnih slučajeva samo u SAD-u povezano je s načinom na koji su se tvrtke ‘tretirale’ prema svojim ljudima, uključujući i otpuštanja.
A što je s onima koji ostaju?
Što je sa zaposlenicima koji ostaju nakon što njihovi kolege dobiju otkaz?
“Ideja ‘zaraze otkaza’ šteti svima, a negativne posljedice sežu i izvan onih koji su izgubili posao.”
Otkazi stvaraju atmosferu straha i nesigurnosti među preostalim zaposlenicima. Čak i oni koji su sigurni na svojim pozicijama i stanjima pogođeni su spoznajom da su drugi izgubili posao. I u njih se uvuče sumnja da budućnost možda i nije tako svijetla. To svakako dovodi do pada morala, produktivnosti te do povećanog osjećaja opterećenja i tjeskobe“, upozorava profesor.
Pravi je to primjer prošlogodišnjih otkaza u tvrtki Meta. Jedan od smijenjenih, inače zadužen za ljudske resurse, rekao je:
“Mnogi se zaposlenici osjećaju kao da su trenutno u međuprostoru nakon otkaza svojih kolega.” I svi se pokušavaju dokazati i pokazati upravi.”
Ako se ova rana dovoljno dugo gnoji, kao što Pfeiffer tvrdi, “poslovna kultura koja je stvorena uništit će vašu tvrtku iznutra prema van.” I, svaki pokušaj troška je uzaludan.
Ukratko, strah nije dobar način za upravljanje ljudima.”
Otkazi za kraj
Iz slike jednog čovjeka koji je dobio otkaz, Pfeiffer na kraju oslikava i cijelu tvrtku i gospodarstvo. Profesor poručuje svima koji donose poslovne odluke i vode timove:
“Tvrtka koja steže novčanik i iznutra stvara osjećaje straha nije tvrtka koja ulaže u dugovječnost i inovacije.” Ulazi se u začarani krug i postaje manje konkurentan, a u tom slučaju je suvišno govoriti o utjecaju na cjelokupno gospodarstvo.
Što se ljudske strane tiče, masovna otpuštanja su opasnost za zdravlje ljudi.
Kada imate veću nezaposlenost, imate više socijalnih problema.
Imaš više kriminala.
Imate više obiteljskog nasilja.
Imate više ovisnosti.
“Stoga, otpuštanja ne funkcioniraju i svakako uzmite u obzir širu sliku kada planirate otpuštanja”, bilo bi ključno upozorenje profesora poslovanja sa Stanforda.
