Tri su popularna objašnjenja za jasnu podzastupljenost žena u menadžmentu. Naime: (1) nisu sposobne; (2) nisu zainteresirane; (3) oboje su: i zainteresirane i sposobne, ali ne mogu probiti stakleni strop. Nevidljivu prepreku karijeri, temeljenu na stereotipima predrasuda, koja sprječava žene u pristupu rangovima moći. Konzervativci i šovinisti skloni su poduprijeti prvo; liberali i feministkinje preferiraju treće; a oni negdje u sredini obično se priklanjaju drugoj. Ali što ako su svi promašili pravu sliku?
Glavni razlog neravnomjernog omjera spolova u upravljanju je naša nesposobnost da razlikujemo povjerenje od kompetentnosti. Odnosno, mi (ljudi općenito) iskazivanje samopouzdanja obično pogrešno tumačimo. Tumačimo ga kao znak kompetentnosti. I uvrijeđeni smo u vjerovanje da su muškarci bolji vođe od žena. Drugim riječima, kada je riječ o vodstvu, jedina prednost koju muškarci imaju u odnosu na žene (npr. od Argentine do Norveške i SAD-a do Japana) je činjenica da se manifestacije oholosti – često maskirane kao karizma ili šarm – obično pogrešno tumače kao liderski potencijal. Te da se oni mnogo češće javljaju kod muškaraca nego kod žena.
To je u skladu s nalazom da grupe bez vođe imaju prirodnu tendenciju birati egocentrične. Ali i pretjerano samouvjerene i narcisoidne pojedince za vođe. Kao i da te karakteristike ličnosti nisu jednako česte kod muškaraca i žena. U skladu s tim, Freud je tvrdio da se psihološki proces vodstva događa zato što je grupa ljudi – sljedbenici – zamijenila vlastite narcističke sklonosti onima vođe. Tako da je njihova ljubav prema vođi prikriveni oblik samoljublja, ili nadomjestak za njihovu nesposobnost da vole sebe. Tuđi narcizam ima veliku privlačnost za one koji su se odrekli dijela vlastitog… kao da im zavidimo što održavaju blaženo stanje uma.
Skromnost je vrlina
Istina je da gotovo svugdje u svijetu muškarci misle da su mnogo pametniji od žena. Ipak, arogancija i pretjerano samopouzdanje obrnuto su povezani s talentom za vođenje. Odnosno sa sposobnošću da se izgrade i održe timovi s visokim učinkom. I da se nadahnu sljedbenici da ostave po strani svoje sebične planove kako bi radili za zajednički interes grupe. Doista, bilo u sportu, politici ili poslu, najbolji vođe obično su skromni. I bilo zbog prirode ili odgoja, poniznost je mnogo češća osobina žena nego muškaraca.
Žene su, na primjer, bolje od muškaraca u pogledu emocionalne inteligencijeEmocionalna inteligencija (EI ili EQ za "emocionalni kvocije..., koja je snažan pokretač skromnog ponašanja. Nadalje, kvantitativni pregled rodnih razlika u osobnosti koji je uključivao više od 23.000 sudionika u 26 kultura pokazao je da su žene osjetljivije, obzirnije i poniznije od muškaraca. Što je nedvojbeno jedno od najmanje kontraintuitivnih otkrića u društvenim znanostima. Još se jasnija slika pojavljuje kada se ispita mračna strana osobnosti. Na primjer, normativni podaci, koji uključuju tisuće menadžera iz svih industrijskih sektora i 40 zemalja, pokazuju da su muškarci dosljedno arogantniji, manipulativniji i skloniji riziku od žena.
Paradoksalna je implikacija da su iste psihološke karakteristike koje omogućuju muškim menadžerima da se popnu na vrh korporativne ili političke ljestvice zapravo odgovorne za njihov pad. Drugim riječima, ono što je potrebno za dobivanje posla nije samo različito od onoga što je potrebno za dobro obavljanje posla. Već je potpuno obrnuto. Kao rezultat toga, previše nekompetentnih ljudi biva unaprijeđeno na rukovodeće pozicije i unaprijeđeno u odnosu na kompetentnije ljude.
Mitska slika
Nije iznenađujuće da mitska slika “vođe” utjelovljuje mnoge karakteristike koje se obično nalaze u poremećajima osobnosti, kao što su narcizam (Steve Jobs ili Vladimir Putin), psihopatija (ovdje unesite ime svog omiljenog despota), histrionistički poremećaj ličnosti (Richard Branson ili Steve Ballmer) ili makijavelizam (gotovo bilo koji političar). Tužna stvar nije u tome što ove mitske figure ne predstavljaju prosječnog menadžera, već u tome što će prosječni menadžer doživjeti neuspjeh upravo zbog ovih karakteristika.
Zapravo, većina vođa – bilo u politici ili biznisu – ne uspijeva. To je oduvijek bio slučaj. Većinom nacija, kompanija, društava i organizacija se loše upravlja. A to je vidljivo iz njihove dugovječnosti, prihoda i ocjena odobravanja ili učinaka koje imaju na svoje građane, zaposlenike, podređene ili članove. Dobro vodstvo uvijek je bila iznimka, a ne pravilo.
Većina karakternih osobina koje su zaista korisne za učinkovito vodstvo uglavnom se nalaze kod onih koji ne uspijevaju impresionirati druge svojim talentom za upravljanje. To posebno vrijedi za žene. Sada postoje uvjerljivi znanstveni dokazi za ideju da je vjerojatnije da će žene usvojiti učinkovitije strategije vodstva nego muškarci. Najistaknutije, u opsežnom pregledu studije, Alice Eagly i kolege pokazali su da će menadžerice vjerojatnije izazvati poštovanje i ponos svojih sljedbenika. Učinkovito komunicirati svoju viziju. Osnažiti i mentorirati podređene. Ali i pristupati rješavanju problema na fleksibilniji i kreativan način (sve karakteristike “transformacijskog vodstva”). Te, na kraju, pošteno nagraditi izravne podređene.
Nasuprot tome, statistički je manja vjerojatnost da će se muški menadžeri povezati sa svojim podređenima. I relativno su manje vješti u nagrađivanju djelatnika za njihov stvarni učinak. Iako ovi nalazi mogu odražavati pristranost uzorka koja zahtijeva da žene budu kvalificiranije i kompetentnije od muškaraca kako bi bile izabrane za vođe, ne postoji način da se to doista zna dok se ova pristranost ne eliminira.
***
Ukratko, ne može se poreći da je put žena do vodećih pozicija popločan mnogim preprekama. Ali puno veći problem je nedostatak karijernih prepreka za nesposobne muškarce. Kao i činjenica da smo skloni poistovjećivati vodstvo sa samim psihološkim karakteristikama koje prosječnog muškarca čine nesposobnijim vođom od prosječne žene. Rezultat je patološki sustav koji muškarce nagrađuje za njihovu nesposobnost, a žene kažnjava za njihovu sposobnost, na štetu svih.
Izvor: HBR; prijevod i prilagodba: Financa.ba
