Srijeda, 17 travnja, 2024
spot_img

Zadnje objave

Možda vam se sviđa

“Loše navike” koje smo usvojili od roditelja

Koliko ste puta osjetili krivnju kada ste se prihvatili nečega što vam pruža zadovoljstvo ili vas opušta umjesto nečega što biste trebali obaviti za posao ili u kući? Ili ste pomislili: “Posao može pričekati. Neće nikuda pobjeći, a sada mi treba malo opuštanja”.

“Otkad pamtim, osjećam da bih se trebala prihvatiti nekog ‘pravog’ posla u trenucima kada se pokušavam opustiti”, piše na portalu The Muse novinarka i freelancerica Sydney Baker. “Nedavno sam, prvi put nakon nekoliko godina, provela duže vrijeme kod kuće s roditeljima. I ubrzo nakon povratka, dok sam ih gledala kako trče uokolo u nedjeljno jutro kako bi obavili brojne obveze i žale se koliko toga moraju obaviti do kraja dana, shvatila sam: pretvorila sam se u svoje roditelje.”

“OK, nisam njihova potpuna kopija. Ali ne može se poreći da su naši roditelji oni koji često imaju najveći utjecaja na to kako vidimo svijet i kako se snalazimo u njemu. Stoga ne čudi što sam slijedila njihov primjer. A nakon razgovora s drugima o tome kako se prakse i vrijednosti ukorijenjene u našim umovima tijekom djetinjstva očituju u našim radnim navikama i uvjerenjima, shvatila sam da je to prilično uobičajeno”, zaključuje Sydney.

Što činiti u dobru i zlu, učimo od roditelja. Ali ponekad moramo zanemariti neke navike koje smo od njih usvojili, imajte na umu da to ne činimo zlonamjerno. Kako bismo se osjećali bolje i slijedili karijere za koje se nadamo da su pravi izbor za nas.

Biti stalno posvećen poslu

“Moji roditelji uvijek su imali problema s opuštanjem. Vikende i slobodne dane provode radeći u dvorištu, čisteći kuću i obavljajući razne druge poslove. Stalno se natječu tko je više napravio i tko je više koraka učinio”, razlaže Sydney. “Kad je moja mama, zubna higijeničarka, na početku pandemije proglašena ‘manje bitnom liječnicom’, odjednom je imala hrpu slobodnog vremena. Isprva je djelovala potpuno izgubljeno smišljajući kako provesti dane. No ubrzo je započela s brojnim projektima: okrečila je nekoliko soba, pripremila vrt za proljeće, pratila online satove joge i reorganizirala svaki ormar u kući.”

Unatoč pronalaženju novih poslova, njena majka je svakome s kim je razgovarala govorila kako je čudno “ne raditi ništa”. Osjećala se krivom što uživa u takvoj situaciji.

Kako je “ne raditi ništa”

Sydney kaže kako ju je takva situacija potaknula na razmišljanje o tome kako pristupiti mirovini kada za to dođe vrijeme: “Iskreno, teško je zamisliti da moji roditelji nisu stalno zauzeti nekim poslom. Ako ništa drugo, radit će honorarno. Ili će se, kao što su to učinili moji baka i djed, privremeno povući prije nego što se vrate na posao, što je primjer koji sigurno utječe na navike i uvjerenja mojih roditelja. Divim se svojoj obitelji zbog njihove radne etike, ali počela sam razmišljati o toj njihovoj navici da uvijek nešto moraju raditi. Tek sam nedavno shvatila koliko je to loša navika”.

Kao netko tko s bavi slobodnom profesijom, Sydney kaže kako uvijek osjeća da ima nešto što bi trebala učiniti: od kontaktiranja urednika preko pisanja tekstova do fakturiranja i umrežavanja.

Obvezama nikad kraja. Slobodu ne bih mijenjala ni za što, ali kao i moja mama, teško se odmorim. Oboma nam je teško ne učiniti nešto – čak i privremeno – što je toliko vezano za naše identitete”, kaže Sydney. “Međutim, počela sam shvaćati da smo svi mi mnogo više od svojih profesija ili dužnosti. Jako je važno uzeti pauzu i odvojiti se od posla bez obzira na to čime se bavimo. Voljela bih da i moji roditelji to prihvate. Ja se svakako trudim”, zaključuje.

Predviđati najgori mogući scenarij

Dok je odrastala, roditelji su Sydney uvijek poticali na oprez. Obiteljska mantra je u osnovi bila: “Pripremite se na najgore”. Bezuvjetno je usvojila savjete poput: “Uvijek napuni rezervoar benzinom kad se približi četvrtini”, “Auto ti je star, nemoj ići na putovanje”, “Nemoj planinariti / putovati / lutati… sama”. Te je savjete primijenila na životne izbore.

“Sada shvaćam da je strah koji su mi roditelji usadili, iako ne namjerno ili zlonamjerno, utjecao na moje svakodnevno ponašanje na prijašnjim poslovima. No taj je strah uvelike razlog zašto mi je trebalo toliko vremena da počnem raditi kao freelancer. Sve ove brige imaju smisla, ali ja sam ih dovela do krajnosti i uvijek sam osjećala da moram ići sigurnim putem”, razlaže Sydney.

Prije nego što je počela raditi kao ‘slobodnjak’, Sydney je radila na raznim administrativnim i obrazovnim poslovima na sveučilištima i fakultetima. Živjela je u Sydneyu (Australija), Montrealu (Kanada) i Luxembourgu (Luksemburg), a sada živi u Seattleu (SAD).

Naporno sam radila, ali sam usprkos tome stalno brinula da to nije dovoljno i bila sam sklona pretpostavljati najgore. Kad god sam dobila e-poruku, tražila sam podtekst koji vjerojatno nikada nije postojao. Kad nisam bila sigurna kako nešto učiniti ili radim li dovoljno, pretpostavljala sam da će me smatrati nesposobno i preuzimala sam previše posla kako bih se dokazala. Ta navika je također utjecala na moj pristup razvoju vlastite karijere. Moj tata je tijekom cijelog mog života bio samozaposlen i unatoč tome što je imao dva uspješna poduzeća u Seattleu (mala trgovina delikatesnih proizvoda i distribucijska linija), nije želio da iskusim negativne strane poduzetništva.

Slobodna profesija

Kad sam počela razmišljati o prelasku u slobodnu profesiju, moji roditelji su me odgovarali zbog gubitka zdravstvenog osiguranja i zajamčene plaće. I to je potpuno razumljivo. No, gledajući unatrag, to je odgodilo odabir puta kojim sam, to sada znam, oduvijek trebala ići. Ono što sam smatrala razumnim, bio je zapravo najgori mogući scenarij.”

No, stvarnost zapravo nije bila loša. “Na primjer”, razlaže Sydney, “najgori mogući scenarij mogao je biti da mi neki od onih e-mailova zbog kojih sam bila pod stresom ukaže da sam negdje pogriješila. No, ne bi li to bila prilika da naučim kako nešto idući put učiniti bolje? Na razini karijere, najgori mogući scenarij za slobodnog novinara mogao bi biti da nema dovoljno klijenata i prihoda da bi platio račune. Razmišljala sam: ako se to dogodi, jednostavno bih mogla prihvatiti honorarni posao. Na kraju sam shvatila da su sve moje sumnje u vezi sa slobodnom profesijom proizašle iz tuđih razmišljanja. Nakon što sam to prihvatila, bilo mi je puno lakše odlučiti je li rizik vrijedan kajanja koje bih osjećala da ne pokušam”.

Osjećati se loše ako morate zatražiti pomoć

Jedna američka iseljenica u Australiji, nazovimo je Lauren kako bismo sačuvali njenu privatnost, koja trenutačno radi u području telekomunikacija. Prethodno je radila na raznim poslovima diljem svijeta – od administrativne asistentice preko voditeljice aktivnosti na krstarenju do učiteljice engleskog. Ona kaže da su mnoge njezine navike proizašle iz odbijanja njezine majke da pokaže bilo kakve slabosti.

Njezina majka odgajala je Lauren s idejom da će drugima biti teret ako iskreno progovori o svojim problemima i/ili pokaže ranjivost. Takvo gledište oblikovalo je Laurenine radne navike. Bilo joj je jako teško tražiti pomoć od suradnika u svom raznolikom profesionalnom životu. Također, borila se sama sa sobom kada je trebalo izraziti opravdane pritužbe vezane uz posao.

Lauren je sada u 30-im godina i kaže da ima više samopouzdanja, iako ju “ponekad rastuži kada pomislim na to koliko sam ‘jaka’ pokušavala biti samo zato što sam vjerovala da sam drugima teret”.

Ambiciozne i visoko motivirane osobe toliko su cijenjene u našem društvu da može biti jako teško reći da trebamo pomoć ili da nešto ne razumijemo. Tijekom razgovora Lauren i Sydney složile su se da bi, kada bi same sebi mogle dati dva savjeta na početku karijere.  Savjetovale bi da postavljaju pitanja, osobito ako ste novi, i da si nađu mentora.

Ponašati se kao da je sve u redu, iako zapravo nije

Tijekom godina Lauren je također upijala majčinu tendenciju da ima savršeno lice. Radeći na poslovima na kojima je uvijek bila u izravnom kontaktu s klijentima, Lauren je uvijek bila “nasmijana, entuzijastična, otvorena”, čak i kad se nije doista tako osjećala.

S vremenom je tu masku koju je usvojila na poslu počela primjenjivati u privatnom životu. Često je osjećala da tu svoju “radnu osobnost” mora zadržati i pred prijateljima.

“Toliko sam se mučila u svojim 20-ima kad sam mijenjala poslove. Nisam imao pojma kako se nositi s problemima mentalnog zdravlja. Pokušavala sam ih samostalno riješiti, bez otvaranja drugima.”

Prelazak s poslova korisničke službe na poslove na kojima nije izravno izložena klijentima puno joj je pomogao. Potpuna promjena karijere nije uvijek moguća. No Lauren kaže da su slučaju kada osoba osjeća da se cijelo vrijeme mora skrivati pod maskom, vrijedi razmisliti o drastičnoj promjeni.

Samo zato što ste jednom težili određenom položaju, ne znači da ga se morate držati do kraja života. Važno je imati na umu da se mijenjamo i prerastamo stvari, čak i poslove. Ponekad se ne radi o velikom zaokretu, već o tome da si dopustimo da uzmemo pauze. Iskrenije razgovarati sa svojim šefovima ili tražiti okruženja u kojima se osjećamo sigurnima i kojima možemo priznati da nismo dobro.

Lauren kaže da je danas “izuzetno sretna što ima sjajan posao koji u potpunosti podržava otvorenost kada je riječ o mentalnom zdravlju” i koji financira njene terapije. “Preporučila bih terapiju svima koji se suočavaju sa sumnjama na poslu ili izvan njega.”

Postoji samo jedan put do “uspjeha” i treba ga proći što brže

Avantika Krishna bivša je stručnjakinjom za globalne komunikacije koja je prvo postala odvjetnica, a zatim digitalni nomad i konzultantica za luksuzna putovanja u svojoj boutique putničkoj agenciji Venture X Gain. Njezini roditelji uvijek su jasno govorili da se od nje očekuje da stekne diplomu.

Nikad mi se nije činilo da postoji ikakva druga opcija”, kaže ona. Iako je htjela pohađati postdiplomski studij, ni to nije moglo proći bez dodatnog pritiska. Kad je nakon fakulteta radila kao zdravstvena savjetnica u neprofitnoj organizaciji, njezini roditelji nazivali su to “pauzom prije studija prava”, stalno je podsjećajući koji smjer se od nje očekuje.

Avantika Krishna vjeruje da je stav njezinih roditelja o diplomi kao apsolutnoj potrebi proizašao iz činjenice da su im vlastite medicinske diplome priskrbile status “visoko kvalificiranih” i omogućile im da emigriraju iz Indije u Sjedinjene Američke Države. “To je bio put koji su oni znali i tim putem su me usmjeravali.”

Dodaje kako su se njezini roditelji kao imigranti suočavali s rasizmom i diskriminacijom. Ali su “shvaćeni puno ozbiljnije i bili više poštovani kad su ljudi znali da su liječnici.”

Visoko obrazovanje

Visoko obrazovanje bilo je isprepleteno i izjednačeno s uspjehom i poštovanjem prema njezinoj obitelji. Stoga je razumljivo da su roditelji željeli da njihova kćer kroz obrazovanje postigne isto, čak i ako to nije sama planirala.

Avantika je razumjela tu nijansu, čak i kada je osjećala da ju privlači malo drugačiji put i kada je odlučila ne baviti se pravom nakon što je diplomirala. Kaže da se često pitala: “Zašto se više mučiti kad su se oni već izborili za mene?”.

Osim u razvoju karijere, zadržavanje statusa quo može biti prepreka i u svakodnevnom poslovanju. Ako nastavimo sve raditi na određeni način zato što se “uvijek tako radilo”, propuštamo šanse za poboljšanje i razvoj.

Avantika Krishna preporučuje da tražimo ljude poput sebe. To su oni koji ne žele slijediti konvencionalan put ili su barem otvoreni za nešto drugačije. Bez obzira na to radi li se o neočekivanom izboru karijere ili promjeni prakse u svakodnevnom poslovanju. “Kada vidite ljude poput sebe, ili ljude koji dolaze iz sličnog okruženja, kako uspješno rade stvari na svoj način ili stvaraju vlastiti put, tada je mnogo lakše vjerovati u sebe i pronaći hrabrost da slijedite svoje snove”, zaključuje ona.

 

Prijavite se na naš Newsletter

Popularno