Kina je trenutno uvjerljivo vodeći zagađivač planeta kada je riječ o emisijama ugljičnog dioksida. No, promatranje emisija isključivo kroz ukupne metričke tone možda ne daje potpunu sliku problema. Kontekst je ključan, ističe kemijski inženjer Robert Rapier u članku za Forbes.
On predlaže da se emisije prate po glavi stanovnika te kroz tzv. produktivnost emisija CO₂ – tj. kolika se ekonomska vrijednost generira po svakoj toni emitiranog ugljičnog dioksida.
Top 10 globalnih zagađivača
Rapier podsjeća da je i u 2024. godini listu deset najvećih svjetskih emitera CO₂ činilo istih deset zemalja, uz jedinu izmjenu: Kanada i Južna Koreja zamijenile su mjesta na dnu ljestvice.
Tih 10 zemalja odgovorno je za gotovo 70% ukupnih globalnih emisija CO₂, a Kina prednjači s čak 30,7% udjela.
„Kina je odgovorna za više emisija nego sljedeće četiri zemlje zajedno. I unatoč značajnim ulaganjima u obnovljive izvore energije, emisije i dalje rastu, u prosjeku 1,8% godišnje tijekom posljednjeg desetljeća“, navodi Rapier.
Kina ostvaruje samo 1,5 dolara ekonomske vrijednosti po kilogramu emitiranog CO₂ – značajno manje u usporedbi sa SAD-om, Japanom i drugim razvijenim i učinkovitijim gospodarstvima. Također, iako emitira 8,9 tona CO₂ po glavi stanovnika – manje od razvijenih zemalja – to je i dalje znatno više od većine drugih zemalja u razvoju.
Važne razlike među zagađivačima
Sjedinjene Američke Države drugi su najveći emiter, s udjelom od 12,5% u globalnim emisijama. Pozitivno je što SAD već smanjuje emisije po stopi od 1% godišnje, a pritom su vrlo učinkovite kad se promatra ostvareni BDP po kilogramu CO₂. Ipak, statistika po glavi stanovnika nije povoljna – prosječni Amerikanac godišnje emitira 15 tona CO₂.
Trećeplasirana Indija specifičan je slučaj: riječ je o zemlji u razvoju s velikom populacijom i ubrzanom industrijalizacijom, koja nastoji milijune ljudi izvući iz siromaštva. Zbog toga traži fleksibilnije ciljeve u klimatskim pregovorima.
Saudijska Arabija prednjači po emisijama po glavi stanovnika – čak 20,9 tona, iako sudjeluje s tek 1,8% u globalnim emisijama. Razlog su visoke energetske subvencije, oslanjanje na naftu i energetski intenzivan način života.
Povijesna odgovornost
Gledajući kumulativno od početka industrijske revolucije u 19. stoljeću, SAD su i dalje apsolutni lider – odgovorne su za 24% svih povijesnih emisija CO₂. Kina je tek 2023. pretekla EU i došla na drugo mjesto, no američke emisije i dalje su oko 70% veće.
Zanimljivo je da je Kina početkom 1990-ih emitirala tek 40% ukupne količine emisija tadašnjih članica EU, no do 2015. dostigla je 80%, a sada ih je i prestigla.
Tko će prvi doći do nulte emisije?
Procjene sugeriraju da bi EU mogla dosegnuti neto-nultu emisiju iz fosilnih goriva, cementa i korištenja zemljišta do 2060-ih, dok bi SAD i Kina to mogle ostvariti tijekom 2080-ih.
Rapier zaključuje:
„Kad bi cjelokupni američki ‘doprinos’ emisijama CO₂ čudesno nestao, razina zagađenja u atmosferi vratila bi se na stanje s kraja 1990-ih. To je snažan podsjetnik da ugljični dioksid ne nestaje sam od sebe – on se akumulira i ostavlja naslijeđeni učinak koji današnje klimatske politike moraju uzeti u obzir. Zato je povijesna odgovornost, uz trenutne emisije, ključna tema međunarodnih klimatskih pregovora.“
