Prije godinu dana, kada se bližio kraj mandata Angele Merkel, širom svijeta su je hvalili kao najvažniju čelnu figuru u Europskoj uniji i jednu od najvažnijih na Zapadu. Ali u dostignuća njene šesnaestogodišnje vladavine spada i sprečavanje Ukrajine da uđe u NATO, kao i izgradnja plinovoda Sjeverni tok 2 od Rusije do Njemačke, iako je u vrijeme davanja dozvole za gradnju Rusija već pripojila Krim. Ipak, to nije skoro nikoga zanimalo u trenutku kada se njemačka kancelarka opraštala od politike.
Njemačka šefica diplomacije Aanelena Baerbock je 24. veljače izjavila: „Probudili smo se u drugačijem svijetu“. Ruska invazija u Ukrajini nije samo uništila europski sigurnosni poredak izgrađen nakon Drugog svjetskog rata, već je i preokrenula ocjenu njemačke politike prema Rusiji.
Početkom travnja je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski povodom slika leševa u Buči pozvao Angelu Merkel da dođe i uvjeri se „do čega je dovela politika ustupaka Rusiji u posljednjih 14 godina“. Ukrajinski književnik Andrej Kurkov je rekao za DW da u Ukrajini doživljava „puno antinjemačkih emocija“. On je dodao: „Sasvim otvoreno se Angela Merkel naziva krivcem”.
Slične optužbe dolaze iz Poljke i iz baltičkih zemalja. One se ne odnose samo na Angelu Merkel već na jednu cijelu njemačku generaciju političara koja se pouzdala u politiku „promjene kroz razmjenu”. Bivši ministar vanjskih poslova Njemačke i sadašnji predsjednik države Frank-Walter Steinmeier je priznao „pogrešne procjene“ koje su Njemačku koštale dosta vjerodostojnosti.
Najneugodnija je uloga bivšeg kancelara i čelnika socijaldemokrata Gerharda Schrödera koji se do danas ne želi jasno distancirati od Putina i sve donedavno je odbijao dati ostavku na svoje funkcije u ruskim energetskim koncernima.
Kancelar Olaf Scholz je na početku rata u Ukrajini u Bundestagu proglasio „smjenu epoha“ i time naglasio da je njemačka Vlada naučila lekciju. S druge strane on je upozorio da je treći svjetski rat moguć i oklijevao je pri isporuci teškog oružja Ukrajini i uvođenju obimnih mjera bojkota ruskih energenata. Otuda mu nisu svi povjerovali da je zaista riječ o „smijeni epoha“. Premijer Poljske Tadeuš Moraviecki mu je prigovorio da blokira dodatne, oštrije sankcije Europske unije prema Rusiji.
Postoje i drugi znakovi za gubitak ugleda Njemačke. Početkom travnja u litvanskom glavnom gradu Vilniusu ljudi su demonstrirali pred njemačkim veleposlanstvom jer Berlin ne uvodi potpuni embargo na ruski plin i naftu. U baltičkim državama su na dobre odnose Njemačke i Rusije oduvijek gledali s posebnim nepovjerenjem, jer su se te zemlje vidjele kao sljedeće žrtve Vladimira Putina. Češki list „Lidove noviny” je ovog tjedna ustvrdio da Scholz odaje „defanzivan” dojam i da je njegov odgovor na zahtjeve za isporukom teškog oružja Ukrajini „da, ali…”. Prema mišljenju autora Scholz loše komunicira i često mijenja mišljenje.
Stručnjak za istočnu Evropu Volker Weichsel smatra da suzdržanost Scholzu čak nije pomogla ni u Moskvi: „Pretpostavka da takozvana „trezvenost” ima pozitivne efekte na sliku Njemačke u Rusiji je pogrešna. Baš naprotiv, moskovska propaganda je ranije predstavljala Njemačku na pretjeran način kao prijatelja, a sada isto tako pretjerano kao neprijatelja”.
Henning Hoff iz Njemačkog društva za vanjsku politiku vidi „nepovjerenje“ u baltičkim zemljama i Poljskoj. “Berlin je na kraju htio mimo svih da ostvariti deal s Moskvom”, kaže on. To u tim zemljama budi asocijacije na pakt između Hitlera i Staljina iz 1939. kojim su ovi diktatori među sobom dijelili Europu. Weichsel smatra da oklijevanje u uvođenju embarga i isporukama oružja te želji Ukrajine da se pridruži EU, ne nailazi na dobar prijem ni kod drugih Evropljana: „Od Njemačke se očekuje vodeća uloga u EU. Ali koje god pitanje politike prema Rusiji ili Ukrajini pogledate, njemačka Vlada se pokrenula veoma kasno i to pod pritiskom“.
Ako njemački utjecaj opada, onda bi utjecaj drugih zemalja mogao rasti. Ukrajinski predsjednik je nedavno (17.05.) telefonirao i s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom i s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Razgovor sa Šcholzom Zelenski je nazvao pomalo bezvoljno kao „stvarno produktivan”, a razgovor sa Macronom kao “supstancijalan i dug”. Tema je bila ukrajinska želja da se što prije pridruži EU.
Uprkos tome Henning Hoff ne smatra da će Macron postati novi čelnik EU-a. “I nepovjerenje prema Francuskoj je veliko”, kaže on, podsjećajući da je francuski predsjednik od 2019. pokušavao uspostaviti strateški dijalog s Putinom, bez dogovora s istočnoeuropskim članicama EU-a. Hoff kaže da se europska politika prema Rusiji ionako ne može prepustiti samo Francuskoj odnosno Njemačkoj. „Srednja i istočna Europa, upravo baltičke zemlje i Poljska, moraju se jasno čuti”.
Volker Weichsel smatra da Njemačka mora učiniti tri stvari: “Zahtjev Ukrajine za stjecanje statusa kandidata za pridruživanje Europskoj uniji treba podržati iz sve snage, te konzekventno pružati podršku Ukrajini u obrani”. Treću stvar on naziva herkulovskom zadaćom – riječ je o uspješnom energetskom preokretu. “Gubitak ugleda prethodnih tjedana bit će brzo zaboravljen ako Njemačka pokaže da ima model za budućnost”.
Aludirajući na politiku zapadnonjemačkog kancelara Williya Brandta iz sedamdesetih godina Hoff kaže da je Njemačkoj potrebna neka vrsta nove istočne politike. Prema njemu, ta politika bi se morala usmjeriti prvenstveno na bliske susjede, partnere u EU-u i NATO-u, a tek u drugom koraku na, postputinovsku Rusiju za koju Hoff kaže da se nada da će doći uskoro. “Povjerenje se može vratiti samo pomoću istinske europeizacije politike prema Rusiji”, kaže on.
Volker Weichsel smatra da je dodatno potrebno novo razumijevanje politike: „Njemačka je 70 godina smatrala da rat može nestati iz svijeta ako ona sama nikad više ne bude agresor. Ideja da bi netko drugi mogao biti agresor, i da se žrtvi mora konkretno pomoći oružjem, a da se ne izvinjava stalno za neka djela iz prošlosti – to je bilo za dobar dio njemačkog društva nezamislivo. Promjena tog načina razmišljanja je tek počela”.
Izvor:seebiz.eu
