Nobelovu nagradu za ekonomiju dobili su Amerikanci Daron Acemoglu, Simon Johnson i James A. Robinson za dokazivanje koliko su institucije značajne za osiguranje ekonomskog prosperiteta.
Na prvi pogled tema njihove studije djeluje poput „traženja igle u plaštu sijena“. Većina ljudi, posebno nas koji živimo u državama urušenih institucija, svjesna je značaja dobrog uređenja. Korupcija je u razvijenim državama svedena na minimum. Samovolja vladajućih stranaka ograničena je, a građani zaštićeni zahvaljujući vladavini prava. Međutim, trojica znanstvenika pružila su konkretne dokaze zašto su uređene države bogatije. Jasno su prezentirale koliki je bio značaj institucija kroz povijest.
Od kolonijalizma do novih izbora u SAD
Njihova studija počinje opisom života u 14. stoljeću, tijekom ere kolonijalizma. Njihova glavna teza je da što je neko mjesto bilo bogatije prirodnim resursima i negostoljubivije za strance, to je bila veća šansa da će ga kolonijalisti opljačkati. Ti isti kolonijalisti su, osim što su otimali, uspostavljali i institucije na kolonizovanim teritorijama bez mnogo obzira prema lokalnom stanovništvu. Te institucije su bile lošeg kvaliteta i ostajale bi loše i poslije oslobođenja od kolonizatora.
S druge strane, na nerazvijenim teritorijama na kojima je stanovništvo bilo ljubaznije prema strancima, kolonizatori su znatno manje uzimali. Ili čak i ne bi uzimali. Oni su tamo uspostavljali kvalitetnije institucije koje su omogućile razvoj tih mjesta. Samim tim i kreiranje bogatstva u njima. Naravno da su imali koristi od rasta proizvodnje u tim nekada siromašnim zemljama. Te zemlje su imale koristi jer su se polako izvlačile iz siromaštva.
Znanstvenici su ovu hipotezu testirali prateći povijesne podatke. Primjetili su velike promjene u stupnju bogatstva nekih naroda. One teritorije koje su 1.500 godine bile veoma gusto naseljene i urbanizirane do 1995. su postale veoma siromašne. Također se ispostavilo da su siromašne postajale i teritorije na kojima je moglo opstati samo lokalno stanovništvo, a strance bi kosile razne endemske bolesti.
Dakle, najviše sreće imali su oni kojima je u miru donijeto nasljeđe zemalja koje su među prvima u svijetu postale demokratske. Navedene države su to ostale do dana današnjeg. Države za koje se smatra da trenutno imaju najbolje institucije su razvijene europske zemlje i SAD. Međutim, kako kaže Daron Acemoglu, ideja o jakim institucijama čak i u ovim zemljama gubi na popularnosti jer su njihovi građani pretjerano uljuljani i ne znaju šta bi izgubili njihovim slabljenjem. Tome doprinose rast populizma i ogromna slava koju su stekli pojedini demagozi koji tvrde da država može biti uspešna bez ograničavanja moći vladara i generalno bez postojanja strogog seta pravila po kojima bi država moraju funkcijonirati, navodi BiF.
