Ljude podsvjesno privlače poznate stvari. U psihologiji postoji pojava koja je nazvana “name-letter effect” ili u slobodnom prijevodu “učinak slova u imenu” i odnosi se na podsvjesnu pristranost koju ljudi imaju za slova u vlastitom imenu, a posebno za svoje inicijale. Navodno, vjerojatnije je da će ljudi odabrati karijere, partnere i brendove koji počinju njihovim inicijalima (Joe se oženi se Judy i voli Jaffa kakse). Još jedna slična pristranost, “well-traveled-road-effect”, ili u slobodnom prijevodu “efekat uhodanih puteva”, opisuje sklonost ljudi da poznatim rutama pripisuju kraće vrijeme putovanja nego što je to zapravo slučaj u stvarnosti – piše The Economist.
Pristranost prema poznatom pojavljuje se i na poslu. Jedna od takvih predrasuda je o tome što točno čini rad. Biti za stolom računa se kao rad, kao i gledanje ekrana (iznad određene veličine). Odgovaranje na e-poštu i prisustvo na sastanku nedvojbeno su oblici rada, kao i svaka aktivnost koja bi mogla izazvati simpatije – pisanje e-maila vikendom, primanje telefonskog poziva od šefa, otvaranjem bilo koje vrste excel tablice.
Ova predrasuda pomaže objašnjenju zabrinutosti oko „pristranosti blizine“, rizika da će zaposlenici koji provode puno vremena u uredu imati veću vjerojatnost napredovanja od radnika koji rade na daljinu, ili koji su generalno manje vidljivi. To je zato što je boravak u poslovnoj zgradi samo po sebi nešto što se računa kao rad. Istraživanje prije pandemije pokazalo je da je “pasivno vrijeme pokazivanja” – sama činjenica da su viđeni za svojim stolom, a da čak nisu ni s kim bili u interakciji – navela promatrače da misle o ljudima kao o pouzdanim i predanim.
Nije uvijek sve onako kako se čini
Ali ovi poznati oblici rada mogu zavarati, iz dva razloga. Prvi je da ono što izgleda kao ogromni napor možda to u stvarnosti i nije. Strastveni “tipkači” po tipkovnici možda samo ažuriraju svoje LinkedIn profile. Sudionici sastanka često su prisutni tijelom, ali ne i duhom. Čak i kada se obavlja stvarni posao, to možda nije najproduktivnije korištenje vremena.
Drugi je da stvari koje izgledaju kao nešto potpuno suprotno od rada – mogu biti vrlo korisne. Uzmite primjer sanjarenja. Na većini radnih mjesta, gledanje u prazno satima nije nešto se smatra prihvatljivim; zaštitari i manekenke se možda mogu izvući s ovime, ali malo tko drugi. Ipak, pustiti um da luta nije samo dio ljudskog bića; to također može biti izvor kreativnosti, način da se pronađu rješenja za teške probleme.
Najplodonosniji trenuci Alberta Einsteina često su dolazili kroz misaone eksperimente u kojima je pustio svoju maštu da luta. Kako bi bilo putovati brzinom svjetlosti? Što se događa ako se dvostruki udari munje promatraju iz različitih perspektiva? Iako je uspoređivanje s Einsteinom prilično nerealno, sanjarenje može pomoći i običnim smrtnicima. Istraživanje objavljeno 2021. pokazalo je da su teški poslovni problemi potaknuli više sanjarenja među profesionalnim zaposlenicima i da je to sanjarenje zauzvrat potaknulo kreativnost.
Slično, odlazak u šetnju nije samo odmor od posla, već može biti i njegov oblik. Eksperiment iz 2014. tražio je od sudionika da razmisle o kreativnoj upotrebi nekog predmeta (na primjer, gumba) dok sjede i hodaju. Zaključak je bio da je šetnja bila povezana s velikim porastom kreativnosti. Čini se da boravak napolju općenito poboljšava kreativno razmišljanje (“out of box”), ono izvan uobičajenih obrazaca. U jednoj drugoj studiji, planinari koji su proveli vrijeme u divljini, mnogo su se bolje snašli u zadatku rješavanja problema od onih koji su tek trebali krenuti.
Sanjarenje na poslu ima granice
Sanjarenje i “besposličarenje” ima jasne granice. Ako propustite rok jer ste dugo zurili kroz prozor, ipak ste propustili rok. Ne zahtijeva rješavanje svakog problema ruksak i putovanje na selo. Ako uopće ne volite svoj posao, vjerojatno ćete sanjariti o potpuno drugim stvarima, a ne o rješavanju poslovnog problema.
Ali vrijeme za razmišljanje je dragocjeno u gotovo svakoj ulozi. Uzmimo jedan primjer – radnici u službi za korisnike mogu biti dobar izvor ideja o tome kako poboljšati proizvode ili usluge tvrtke, ali često su ocijenjeni samo prema tome koliko se dobro pridržavaju rasporeda poziva s klijentima. Refleksija, razmišljanje nije dio njihove rutine.
Promišljanje posla i rada nakon pandemije usredotočeno je na pitanja “kada” i “gdje”. Tvrtke eksperimentiraju s četverodnevnim radnim tjednom kao načinom poboljšanja zadržavanja radnika i izbjegavanja “izgaranja” (burnout-a). Asinkroni rad je način na koji pojedinci mogu surađivati u vrijeme koje im odgovara. Mnogo se razmišlja o tome kako postići uspjeh hibridnog rada (kombinacije uredskog rada i rada od kuće).
Pitanje “što je rad” trenutno, međutim, dobiva mnogo manje pažnje. Pristranost prema poznatim oblicima aktivnosti duboko je ukorijenjena. Ali ako vidite kolegu kako vijuga kroz park ili satima “ispituje strop”, nemojte odmah pretpostavljati da posao nije obavljen. Ono što izgleda kao besposlenost može biti upravo onaj trenutak kada događaju ključne stvari.
