Još od malih mogu nas uče da budemo ljubazni, da dijelimo stvari, da posmatramo stvari iz perspektive drugih ljudi, stavljamo potrebe drugih ispred svojih. Iako su ovo važne životne lekcije koje od nas prave pristojna ljudska bića, ekstremno pridržavanje ovakvog učenja može biti štetno za naše mentalno zdravlje i dobrobit. Nekad je potrebno da budemo više više sebični.
Kao djeca, vjerojatno se sjećamo riječi naših roditelja kao što su: “Poljubi djeda za pozdrav, ne budi nepristojan/na” ili “Znam da ne voliš gljive, ali mi smo gosti i moraš pojesti”. Kao roditelji, vjerojatno slične instrukcije dajemo svojoj djeci.
Traženje od djece da rade stvari koje zapravo ne žele, ne čini nas lošim roditeljima (niti su naši roditelji bili loši što su to od nas tražili), ali šalje poruku da su osjećaji drugih ljudi važniji nego naši osjećaji. Kada ovo uparimo sa idejom da je biti sebičan negativna osobina, mnogi od nas su odgojeni s uvjerenjem da ako želimo biti dobra osoba, moramo uvijek biti nesebični, altruistični i žrtvovati sebe, a takvo uvjerenje donosi mnoge probleme.
U čemu je problem s pretjeranom nesebičnošću?
Pretjerena nesebičnost dovodi do nesposobnosti da kažemo NE. Na taj način živimo u stalnom strahu da će drugi ljudi misliti da smo nepristojni, da ćemo ih uvrijediti ili uznemiriti. Kako kroz život idemo zadovoljavajući samo druge ljude i njihove potrebe, ako prethodno “ne izgorimo”, izlažemo se riziku da ćemo na kraju postati ogorčeni i prilično nesretni, pošto stalno prioritiziranje drugih ostavlja malo vremena da radimo ono što mi želimo.
Ovdje trebamo napraviti razliku između dobre i loše sebičnosti. Totalno zanemarivanje potreba drugih ljudi nije potrebno da bi prioritizirali sebe i svoje potrebe. Međutim, biti svjestan svojih potreba i biti dovoljno jak i uporan da ih prioritiziramo, može koristiti svima oko nas.
Na primjer, prijateljica od vas traži da idete u šoping, I iako već imate pretrpan raspored i želite odbiti, ipak pristanete da je ne biste iznevjerili. Šta se onda dešava? Na kraju dana ste zakasnili sa većinom obveza koje su vam bile po rasporedu, pod stresom ste i nervozni jer “vas je odvukla u šoping, a mogli ste reći ne”, i u strahu ste od probijanja rokova za druge obveze koje ste imali.
Što bi se desilo da ste rekli NE? Ne biste bili pod stresom i anksiozni, imali biste više vremena da se fokusirate na sebe i svoje obveze. A prijateljica? Možda bi se osjećala malo izostavljenom, ali barem ne bi bila čitav dan u šopingu s nervoznom i anksioznom osobom.
Biti navodno “nesebičan” nije uvijek korisno ljudima za koje mislimo da im pomažemo.
Dublji razlozi
Ovdje je problem najčešće dublji od toga da želimo udovoljiti ljudima radi njihove dobrobiti. Ako promatramo gornju situaciju sa odlaskom u šoping racionalno i iskreno, vaša prijateljica je vjerojatno mogla pozvati i nekoga drugog da joj pravi društvo, što znači da pravi problem nije u tome što je niste željeli iznevjeriti, nego to što niste htjeli da se razočara u vas. Ako ste onaj/ona koja uvijek želi udovoljiti ljudima, to je najčešće zato jer tražite neku vrstu odobrenja, ili želite da se ljudima sviđate, a to je obično posljedica vaših prijašnjih životnih događaja.
Stres i anksioznost samo su dvije posljedice pretjerane nesebičnosti. Ako ne počnete prioritizirati svoje potrebe, postati ćete neučinkoviti u svemu onome što želite biti – dobar prijatelj, dobar roditelj ili pouzdan suradnik ili radni kolega. Ovo može voditi do niskog samopouzdanja, depresije i burnout-a.
Uzimanje dvosatne pauze od roditeljstva da odemo u spa, ili uzimanje odmora od pomaganja drugim u radnim zadacima nam se može činiti kao nemar, ali naša djeca i kolege na poslu će imati puno više koristi od opuštenog roditelja / kolege, nego od osobe koja uvijek pokušava, bez pauze, učiniti sve za svakoga.
Prilagođeno prema članku magazina Psychology Now
