Ljudi se svakodnevno nalaze u različitim situacijama i okolnostima. Ovisno o procjenama donose odluke koje smatraju najboljima. Nazovimo sve situacije u kojima se ljudi nalaze i donose odluke igra. Nadalje, ljude koji učestvuju u igri, nazovimo igrači. Plan aktivnosti koje će igrač poduzeti s obzirom na okolnosti igre, nazovimo strategija. Time smo dobili neke od osnovnih sastojaka teorije koja pokušava sagledati i uobličiti socijalne situacije koje se dešavaju između konkurentskih igrača. Ta teorija se zove teorija igara.
Teorija igara nastala je 40-tih godina prošlog stoljeća. Najveće zasluge za nastanak teorije pripisuju se John von Neumannu i ekonomistu Oskaru Morgensternu. Značajan doprinos originalnom konceptu dao je matematičar John Nash. Za taj doprinos je dobio i Nobelov nagradu 1994, a o Nashu je snimljen i film “Genijalni um” u kojem ga je utjelovio Russell Crowe.
Područja na koja se teorija igara može primijeniti
Gdje god u životu postoji natjecanje različitih konkurenata, postoji i primjena teorije igara. U biznisu (poslovanju) teorija igara je korisna za predviđanje ponašanja i ishoda učesnika. Kompanije moraju birati da li će otkazati postojeći proizvod ili uslugu i uvesti novu. Moraju odlučiti fokusiraju li se na konkurenciju pokušavajući biti bolji od nje, ili se fokusiraju na svoje snage i slabosti i pokušavaju biti bolja verzija sebe.
U svakoj varijanti, bilo da se radi o eksternom ili internom fokusu, uvijek se radi o natjecanju za resurse: kompanije pokušavaju zaposliti bolje radnike od ostalih, i skrenuti pažnju potrošača na svoje proizvode i usluge. Teorija igara proučava niz odluka koje kompanije moraju donijeti da bi došle do konačnog ishoda. Pri tome im na raspolaganju stoji određeni skup informacija. Ishod (povrat) kojem kompanije teže i informacije koje pri tome imaju, su dodatne važne komponente teorije igara.
Teorija igara se često koristi za objašnjenja ponašanja oligopolista (malenog broja učesnika na tržištu sa presudnim utjecajem na tržište), kao i objašnjenje strategije koju trgovine koriste za “Black Friday” popuste. Naime, trgovine moraju izabrati cjenovnu strategiju (količnu popusta) koja će u balans staviti njihov profit, očekivanje kupaca, poteze konkurencije… Ako trgovina spusti cijene previše, neće zaraditi. Ako ne spusti cijene dovoljno, kupci će otići kod konkurencije.
Osim u biznisu i ekonomiji, teorija igara je primjenjiva u svakodnevnim društvenim situacijama. Najpoznatiji primjer je “zatvorenikova dilema“, koju ćemo opisati nešto kasnije. Prije toga par riječi o vrsti igara koje definira teorija igara.
Vrste igara koje definira teorija igara
Ukratko, bez ulaženja u detalje svake od njih, navodimo neke od vrsta igara:
- kooperativne igre vs nekooperativne igre: kooperativne – proučava interakcije grupe ili koalicije u igri čiji je ishod poznat. Odnosi se na situacije gdje učestvuju grupe igrača. Posebno se fokusira na raspodjelu dobitka između grupa.
- igre sume nula (“zero sum game”) vs igre gdje suma nije nula : proučava situacije u kojima dobitak jedne grupe (ili pojedinca) automatski znači gubitak za drugu grupu ili pojedinca. Suma ukupnog gubitka i dobitka je nula. S druge strane, postoje i situacije kad suma nije nula (u suradnji između partnerskih kompanija moguće je da su svi na dobitku, doduše različitom)
- simultane igre vs nesimultane: svi učesnici kontinuirano povlače poteze (donose odluke) ne čekajući poteze drugih. Kod nesimultanih, postoji mogućnost čekanja poteza druge strane.
- jednokratne vs ponavljajuće igre
Strategije u teoriji igara
Teorija igara razlikuje sljedeće vrste strategija:
MaxiMAX strategija
Kod ove strategije, igrač riskira sve, i ne ograničava rizik. Ili će doživjeti veliki dobitak, ili će sve izgubiti. Primjer je startup kompanija – ako vlasniku uspije, može višestruko povećati vrijednost. Ako ne uspije, bankrotirati će.
MaxiMIN strategija
Teorija igara definira ovu strategiju kao odricanje od dobitka da bi se proizveo najmanji mogući gubitak. Primjeri su nagodbe kod sudskih sporova – sudionik odlučuje da se odrekne potencijalnog dobitka (od pozitivne presude) i plaća da okonča spor, jer želi minimizirati gubitak koji će imati ako druga strana pobijedi.
Dominantna strategija
Igrač donosi odluke koje su najbolje za čitavu igru, bez obzira što rade drugi igrači. Npr. kompanija ulazi na novo tržište, bez obzira na to što radi konkurencija.
Čista strategija
Podrazumijeva najmanju količinu strateškog razmišljanja – npr. kada u igri kamen-papir-makaze, igrač odluči da svaki put izabere jedan od ovih oblika, bez obzira na to šta radi drugi igrač.
Miješana strategija
Igrač pokušava povući potez koji će iznenaditi protivnika. Npr, kod izvođenja penala u nogometu, izvođač pokušava uputiti loptu tamo gdje ju vratar ne očekuje.
Najpoznatiji primjer teorije igara – “zatvorenikova dilema”
Uzmimo primjer dva kriminalca koji su uhapšeni radi zločina koji su počinili – Zatvorenik 1 i Zatvorenik 2. Budući da policija nema čvrste dokaze, pokušavaju dobiti priznanje od zatvorenika. Smještaju ih u samice, i ispituju odvojeno. Nijedan od zatvorenika ne zna što je onaj drugi rekao policiji.
Moguća su četiri ishoda:
- ako obojica priznaju, obojica će dobiti po 5 godina zatvora
- ako Zatvorenik 1 prizna, a Zatvorenik 2 ne prizna, Zatvorenik 1 će dobiti 3 godine, a Zatvorenik 2 9 godina zatvora
- ako Zatvorenik 2 prizna, a Zatvorenik 1 ne prizna, Zatvorenik 1 će dobiti 10 godina zatvora, a Zatvorenik 2 dobija 2 godine
- ako nijedan ne prizna, oba će dobiti po 2 godine
Najbolja strategija za obojicu bi bila da ne priznaju, ali nijedan od njih ne zna što je drugi odgovorio. Zato će najvjerojatnije obojica priznati i obojica dobiti po 5 godina zatvora.
Gore spomenuti matematičar John Nash, kreirao pojam koji se zove Nashov ekvilibrijum. Po njemu, zatvorenici će donijeti odluke koje su najbolje za njih individualno, ali najgore kolektivno.
Teorija igara – ograničenja
Osnovno ograničenje u teoriji igara jeste što podrazumijeva da se igrači ponašanju racionalno. Iako pomaže teorijski sagledati kako ljudi donose odluke u danim situacijama, prateći strategije koje su definirali koristeći dostupne informacije i ciljajući na željene ishode, ipak ne uzima u obzir da se ljudi često ne ponašaju racionalno. Neka ponašanja ljudi (kao što je kupovina nepotrebnih stvari samo zato jer ih svi drugi kupuju), teorija igara ne može objasniti.
Autor: uredništvo financa.ba
Prilikom preuzimanja, obvezno navesti izravnu poveznicu na članak.
