Sukobi uništavaju naš mozak. Evolucija nas je naučila da se zaštitimo kad god osjetimo prijetnju. U našem modernom kontekstu, ne borimo se kao jazavac s kojotom, niti bježimo kao zec od lisice. Ali naš osnovni impuls da se zaštitimo automatski je i nesvjestan.
Imamo dvije amigdale, po jednu sa svake strane mozga, iza očiju i optičkih živaca. Dr. Bessel Van Der Kolk u svojoj knjizi The Body Keeps the Score ovo naziva moždanim “detektorom dima”. Odgovoran je za otkrivanje straha i pripremu našeg tijela za žuran odgovor.
Kada opazimo prijetnju, amigdala se oglasi alarmom, oslobađajući kaskadu kemikalija u tijelu. Hormoni stresa poput adrenalina i kortizola preplavljuju naš sustav, pripremajući nas odmah za borbu ili bijeg. Kada ova duboko instinktivna funkcija preuzme kontrolu, običnim psihološkim jezikom kažemo: “Pokrenuti smo”. Primjećujemo trenutne promjene poput ubrzanih otkucaja srca ili znojenja dlanova. Naše disanje postaje pliće i brže kako uzimamo više kisika, pripremajući se da pobjegnemo ako budemo morali.
Reakcija na stres
Poplava hormona stresa stvara druge senzacije poput podrhtavanja u našem solarnom pleksusu, udovima ili našem glasu. Možemo primijetiti da nam u lice navire vrućina, da nam se grlo steže ili da nam se stražnji dio vrata zateže i čeljust stišće. U rukama smo vrlo učinkovitog, ali pretpovijesnog skupa fizioloških reakcija. Ti osjećaji nisu baš ugodni – nisu namijenjeni opuštanju. Osmišljeni su da nas potaknu na akciju.
Dodatno, aktivna amigdala odmah zatvara neuralni put do našeg prefrontalnog korteksa tako da u žustrom razgovoru možemo postati dezorijentirani. Nismo sposobni za složeno donošenje odluka, a nestaje i naš pristup višestrukim perspektivama. Iako obično vidimo više perspektiva, kako nam se pozornost sužava, nalazimo se zarobljeni u jednoj perspektivi zbog koje se osjećamo najsigurnije: “Ja sam u pravu, a ti nisi u pravu”.
A ako to nije dovoljno, naše pamćenje postaje nepouzdano. Jeste li se ikada posvađali sa svojim partnerom ili prijateljem, i doslovno se niste mogli sjetiti ničega pozitivnog o njima? To je kao da mozak potpuno odustaje od funkcije pamćenja u pokušaju da preživi prijetnju. Kad nam je pamćenje ovako ugroženo, ne možemo se prisjetiti nečega iz prošlosti što bi nam moglo pomoći da se smirimo. Zapravo, ne možemo se sjetiti mnogo toga. Umjesto toga, jednostavno smo ispunjeni bljeskajućim crvenim svjetlom amigdale koje pokazuje “Opasnost, reagiraj. Opasnost, zaštiti se. Opasnost, napadni.”
U takvim slučajevima ne možemo odabrati kako želimo reagirati jer stari zaštitni mehanizam u živčanom sustavu to čini umjesto nas – čak i prije nego što naslutimo da postoji mogućnost izbora.
Vježbanje svjesnosti u sukobu
Svjesnost je savršena tehnika osvještavanja koja se koristi kada dođe do sukoba – bilo na poslu ili kod kuće. Omogućuje nam da nadvladamo uvjetovani živčani sustav svjesnom sviješću. Umjesto da napadamo ili uzmičemo i kasnije opravdavamo svoje reakcije, možemo naučiti ostati prisutni, sudjelovati u regulaciji vlastitog živčanog sustava i na kraju razviti nove, slobodnije i korisnije načine interakcije.
Vježbanje svjesnosti usred sukoba zahtijeva spremnost da ostanemo prisutni, da intenzivno osjećamo, da prevladamo svoje negativne misli i uključimo svoj dah kako bismo zadržali prisutnost u tijelu. Kao i za svaku vještinu, potrebna je vježba.
Postoje različiti pristupi radu s provociranim živčanim sustavom i intenzivnim emocijama, ali svi imaju neke zajedničke elemente. Evo četiri jednostavna koraka možete koristiti kada vaš živčani sustav postane preopterećen i kada je vaše tijelo puno signala borbe ili bijega.
Korak 1: Ostanite prisutni.
Prvi korak u prakticiranju svjesnosti jest primijetiti da smo isprovocirani. Možemo primijetiti promjenu u tonu glasa, osjećaj stezanja u trbuhu ili iznenadnu želju da se povučemo. Svatko od nas ima određene tjelesne znakove i znakove u ponašanju koji nas upozoravaju da bismo se trebali osjećati ugroženo, te stoga radimo na automatskom pilotu.
Moramo odlučiti ostati na mjestu i biti prisutni, biti znatiželjni i istraživati svoje iskustvo. Podsjetite se da trebate ostati opušteni. Možete imati vizualni znak koji ćete koristiti.
Korak 2: Pustite priču.
Ovo bi mogao biti najteži dio vježbe. Moramo se potpuno osloboditi uma koji razmišlja i prosuđuje. Ovo je vrlo izazovan korak jer kada se osjećamo ugroženo, um se odmah ispuni svakakvim teškim mislima i pričama o tome što se događa. Ali moramo biti voljni zaboraviti priču, samo na trenutak, jer postoji povratna sprega između naših misli i našeg tijela. Ako negativne misli potraju, nestaju i hormoni stresa. Nije da smo u krivu, ali bit ćemo mnogo jasniji u svojim percepcijama kada se živčani sustav opusti.
Korak 3: Usredotočite se na tijelo.
Sada se jednostavno usredotočite na osjećaj i istraživanje svih osjeta koji se javljaju u tijelu. Osjećamo ih prirodno, baš onakvima kakvi jesu, ne pokušavajući ih kontrolirati ili promijeniti. Dopuštamo umu da bude otvoren što je moguće više, i na taj način primjećujemo različita mjesta u tijelu gdje se javljaju osjeti što je stegnuto, klimavo ili boli. Obraćamo pozornost na različite kvalitete i teksture osjeta te na način na koji se stvari mijenjaju i pomiču. Također možemo primijetiti koliko smo pristrani prema neugodnim ili intenzivnijim osjećajima.
Korak 4: Konačno, dišite.
Svi znaju da disanje pomaže. Postoji mnogo različitih kvaliteta daha, ali trebamo naučiti samo dvije: ritam i glatkoću. Ako se usredotočite na ove dvije dimenzije, čak i na nekoliko kratkih minuta, proizvodnja kortizola i adrenalina će prestati.
Disati ritmično znači da se udisaj i izdah ponavljaju u istim intervalima. Dakle, ako udahnemo, brojeći 1, 2, 3 i 4, a zatim izdahnemo, brojeći 1, 2, 3, 4, 5 i 6, zatim ponovno udahnemo, brojeći 1, 2, 3 i 4, a zatim izdahnemo ponovno, brojeći 1, 2, 3, 4, 5 i 6; time se uspostavlja ritam.
U isto vrijeme, trebali bismo osigurati da je dah ujednačen ili gladak, što znači da volumen daha ostaje dosljedan dok dišemo, poput ispijanja tekućine kroz usku slamku. Upravljamo li s te dvije kvalitete samo nekoliko minuta, dah nam pomaže da ostanemo prisutni, omogućujući nam da u našem tijelu ostane intenzivan osjet.
***
Obraćanje pažnje na naše tijelo brže uspostavlja ravnotežu, obnavljajući našu sposobnost razmišljanja, slušanja i povezivanja. Za to je potrebna praksa. Ali na kraju se ponovno osposobljavamo da odgovorimo, a ne da reagiramo. Ljutnja postaje jasnoća i odlučnost, tuga vodi do suosjećanja, ljubomora postaje gorivo za promjenu.
Bit će i određenih trenutaka kada nećemo uspjeti. Postati prisniji s odgovorima našeg tijela na obuzeti živčani sustav je u najmanju ruku izazovno. To je zato što su osjećaji vrlo neugodni, naše su emocije promjenjive, a naš um obično pun negativnih misli poput “Vodite me odavde” ili “Kako to mogu govoriti?” ili “Ovo je gubljenje mog vremena.”
Svaki put kada uspijemo biti svjesni svog tijela u trenucima nevolje, razvijamo svoje sposobnosti. Štoviše, možemo primijetiti kad se pojavi nešto novo. Kad se nešto novo dogodi, evidentiranje nam pomaže da se oslobodimo obrasca našeg starog načina postupanja. Prije nego što shvatimo, mijenja se naša stara navika borbe ili bijega i svijet postaje sigurnije mjesto.
Izvor: HBR; prijevod i prilagodba: Financa.ba
