Milton Friedman

Milton Friedman bio je američki ekonomist i nobelovac poznat kao najutjecajniji zagovornik kapitalizma slobodnog tržišta i monetarizma u 20. stoljeću.

Na početku svoje karijere u 1950-ima i 1960-ima, Friedmanovo snažno zagovaranje monetarne politike ispred fiskalne politike i slobodnih tržišta u odnosu na državnu intervenciju smatralo se radikalnim od strane etablirane makroekonomske zajednice. Tada je tom zakednicom dominirao keynesijanski stav (Maynard Keynes) da je fiskalna politika (državna potrošnja i porezna politika kojom se utječe na gospodarstvo) važnija od monetarne politike (kontrola ukupne ponude novca dostupnog bankama, potrošačima i poduzećima). Prevladavao je stav da bi intervencionistička vlada mogla ublažiti recesiju korištenjem fiskalne politike za podupiranje agregatne potražnje, poticanje potrošnje, i smanjenja nezaposlenost.

Milton Friedman: Monetarizam i kapitalizam slobodnog tržišta

U izravnom izazovu kejnzijanskom establišmentu, Friedman i njegovi kolege monetaristi smatrali su da vlade mogu poticati ekonomsku stabilnost kontroliranjem ponude novca koji teče u ekonomiju i dopuštajući ostatku tržišta da se popravi (monetarizam). Zalagali su se za povrat slobodnom tržištu, uključujući manju državu i deregulaciju u većini područja gospodarstva (kapitalizam slobodnog tržišta).

U vrijeme kada je Friedman umro 2006. u dobi od 94 godine, njegove su teorije bile toliko utjecajne da je Wall Street Journal rekao da je on “preoblikovao moderni kapitalizam” i “osigurao intelektualne temelje za borbu protiv inflacije, smanjenje poreza i antivladine politike” predsjednika Ronalda Reagana i britanske premijerke Margaret Thatcher.

Obrazovanje i rana karijera

Milton Friedman (1912. do 2006.) rođen je u obitelji imigranata u Brooklynu, N.Y., a odrastao je u gradiću u New Jerseyu, 20 milja od New Yorka. U svojoj Nobelovoj biografiji Friedman je opisao svoju obitelj kao “toplu i punu podrške”. Ali obiteljski prihod je opisao kao “malen i vrlo neizvjestan”. Otac mu je umro tijekom zadnje godine srednje škole, a on je radio razne poslove kako bi dopunio stipendiju za Sveučilište Rutgers, gdje je 1932. stekao dodiplomski studij matematike i ekonomije. Na preporuku profesora na Rutgersu, Friedman je dobio stipendiju na diplomski studij ekonomije na Sveučilištu u Chicagu 1932.

Tijekom sljedećih 14 godina, uz akademske uloge na Sveučilištu Chicago i Sveučilištu Columbia, Friedman je obnašao niz državnih funkcija koje su produbile njegovu stručnost u matematičkoj statistici i ekonomskoj teoriji te pridonijele publikacijama o analizi potrošnje i prihoda koje su pokrenule njegovu karijeru .

Prije stjecanja doktorata znanosti na Sveučilištu Columbia 1946., Friedman je proveo Drugi svjetski rat u odabranom timu statističkih analitičara koji su radili na ratnoj poreznoj politici za Ministarstvo financija SAD-a (1941. do 1943.) i služili su kao matematički statističari za dizajn oružja, vojne taktike i metalurške eksperimente na Sveučilištu Columbia (1943. do 1945.). Treba napomenuti da je tijekom tih ranih godina u Ministarstvu financija SAD-a, poznati borac protiv oporezivanja preporučio povećanje poreza kako bi se suzbila ratna inflacija i osmislio prvi sustav zadržavanja poreza na dohodak.

Sveučilište u Chicagu i Hoover Institut (1946. do 2006.)

Godine 1946. Friedman je prihvatio ponudu da predaje ekonomsku teoriju na Sveučilištu u Chicagu i proveo sljedećih 30 godina provodeći revolucionarne analize i razvijajući teorije slobodnog tržišta koje su dovele u pitanje kejnzijansku ekonomiju — školu mišljenja koja je dominirala makroekonomijom od New Deala.

Radionica o novcu i bankarstvu: Ključno institucionalno postignuće tijekom tog razdoblja na Sveučilištu u Chicagu bilo je Friedmanovo osnivanje radionice o novcu i bankarstvu koja je omogućila njegovim monetarnim studijama da evoluiraju iz individualnog učenja u kumulativni rad koji je potaknuo oživljavanje i empirijskog te teorijska istraživanja u području monetarne povijesti i statistike.

Chicago School of Economics: Friedman je također postao najpoznatiji alumni Chicago School of Economics, neoklasične škole koju je 1930-ih osnovao njegov profesor, Frank Knight, kako bi promovirao slobodna tržišta i koncept racionalnih očekivanja. To je makroekonomska teorija koja drži da pojedinci temelje odluke na tri čimbenika – ljudskoj racionalnosti, dostupnim informacijama i prošlim iskustvima. To znači i da trenutna očekivanja izravno utječu na buduću ekonomiju i da ekonomisti mogu točno modelirati buduću inflaciju i kamatne stope bez potrebe za intervencijom vlade.

Nobelova nagrada za ekonomske znanosti (1976.): 1976., malo prije nego što je otišao u mirovinu sa Sveučilišta u Chicagu, Friedman je dobio Nobelovu nagradu za ekonomske znanosti za svoja postignuća u poljima analize potrošnje, monetarne povijesti i teorije, te za svoju demonstraciju složenosti stabilizacijske politike.

Hoover lnstitution na Sveučilištu Stanford: Od 1977., kada se povukao iz aktivnog predavanja na Sveučilištu u Chicagu, do svoje smrti 2006., Friedman je radio kao viši znanstveni suradnik na Hoover lnstitutionu na Sveučilištu Stanford, think tanku za javnu politiku koji promiče načela individualne, ekonomske i političke slobode.

Friedman, teorijski ekonomist

Određena Friedmanova postignuća kao teorijskog ekonomista bila su toliko značajna da se čak i glasni neokeynesijanski kritičari dive briljantnosti njegove logike, uključujući njegovu tvrdnju da se ekonomske modele treba ocjenjivati prema točnosti njihovih predviđanja o ponašanju – a ne prema njihovom psihološkom realizmu.

Na primjer, u Friedmanovom modelu racionalnog ponašanja o potrošačkom ponašanju, preferencije potrošača mogu se matematički izraziti u smislu korisnosti, a izbori potrošača vođeni su racionalnim izračunima kako bi se povećala korisnost. Do tada su kejnzijanski ekonomisti odluke potrošača objašnjavali slobodnije psihološkim terminima, npr. sklonost da se potroši dio (ali ne sav) bilo kakvog povećanja prihoda.

Značajna pohvala ideoloških protivnika uključuje izjavu Paula Krugmana da su “Friedmanova dva najveća trijumfa kao ekonomskog teoretičara došla primjenom hipoteze racionalnog ponašanja na pitanja za koja su drugi ekonomisti mislili da su izvan njezina dosega.”

Predviđanje stagflacije

Još jedna neosporna Friedmanova pobjeda, koju su hvalili i kritičari i obožavatelji, bila je to što je njegovo objašnjenje inflacije na temelju racionalnog ponašanja točno predvidjelo fenomen za koji su Keynesijanci establišmenta mislili da je nemoguć: stagflacijaU ekonomiji, stagflacija ili recesijska inflacija je situaci..., razdoblje stagnacije gospodarskog rasta s istodobnom visokom inflacijom i visokom nezaposlenošću.

Monetarizam i Velika depresija

Kad je Friedman dobio Nobelovu nagradu 1976., Odbor je citirao knjigu o monetarizmu koju su on i njegova kolegica Anna Schwartz objavili 1963.: Monetarna povijest Sjedinjenih Država, 1867.–1960.

U ovoj je knjizi Friedman upotrijebio vrlo detaljnu teorijsku i empirijsku analizu uloge novca u američkom gospodarstvu od građanskog rata kako bi iznio antikeynezijanski argument da je kontrola ponude novca primarni alat ekonomskog upravljanja – kao što je i bila kroz cijelu predkeynesijansku ekonomiju.

Argument protiv monetarne politike bio je dominantan još od Velike depresije 1930-ih. Tada je golema gospodarska kriza kamatne stope učinila tako niskim da nije bilo poticaja za ulaganje. Kejnzijanci su vjerovali da bi svaki dodatni novac upumpan u gospodarstvo jednostavno držali pojedinci i banke bez pokretanja gospodarstva. U tom su kontekstu kejnzijanci uspješno zagovarali fiskalnu politiku (prvenstveno državnu potrošnju) umjesto monetarne politike kako bi izvukli gospodarstvo iz Velike depresije.

Friedman je tvrdio da je vlada pogoršala Veliku depresiju

Najkontroverznije stajalište u Friedmanovoj knjizi iz 1967. ciljalo je na ovaj kejnzijanski pristup Velikoj depresiji – i postalo je prilično utjecajno na ekonomiste i širu javnost: njegov argument da je vlada (Fed) učinila Veliku depresiju gorom neprovođenjem monetarne politike.

Sve što je Federalna rezerva morala učiniti kako bi povećala ponudu novca (prema Friedmanu) bilo je stvoriti više monetarne baze i zatim pustiti tržišne snage da se razigraju – bez daljnjeg uplitanja vlade. Nasuprot tome, kejnzijanska fiskalna politika zahtijevala je mnogo veću uključenost vlade u gospodarstvo. Na primjer, projektom javnih radova financiranih od strane vlade za povećanje zaposlenosti ne bi upravljali samo državni dužnosnici, već bi se mogao koristiti i za političke svrhe.

Neokeynesijanski kritičari knjige uključuju Paula Krugmana, koji je — iako je Monetarnu povijest nazvao “ogromnim djelom izvanredne znanosti” — odbacio Friedmanov argument da su Federalne rezerve pogoršale Veliku depresiju time što nisu donijele monetarnu politiku. Fed je povećao monetarni agregat koji je pod njihovom kontrolom – monetarnu bazu – tako da Krugman smatra vrlo diskutabilnim reći da je Fed mogao spriječiti pad ponude novca koji je zauzvrat izazvao kolaps potrošnje koji je produbio depresiju.

Krugman je također upozorio da je ono što je Friedman tvrdio u knjizi – da su Federalne rezerve pretvorile cikličku recesiju u veliku depresiju time što nisu uspjele spasiti banke – neki ekonomisti i javnost pogrešno protumačili kao Friedmanovo uvjerenje da su Federalne rezerve uzrokovale Veliku depresiju.

Primjena monetarizma u stvarnom svijetu

Friedman je prvi put predstavio monetarizam u svojoj knjizi iz 1959., Program za monetarnu stabilnost, a sljedeća tri desetljeća monetarizam je bio glavna tema ekonomske rasprave. U narednim publikacijama i javnim nastupima tijekom sljedećih 25 godina, zalagao se za kontrolu ponude novca tako učinkovito da je njegov ugled kao ekonomista u velikoj mjeri definiran doktrinom monetarizma koju je stvorio.

Međutim, do 1980-ih, nakon značajnih neuspjeha velikih inicijativa monetarne politike u stvarnom svijetu, neki od njegovih najvjernijih zagovornika počeli su odbacivati svoju potporu monetarizmu. Kada je priznata monetaristica u Ujedinjenom Kraljevstvu, premijerka Margaret Thatcher, donijela monetarnu politiku za kontrolu inflacije u ranim 1980-ima, stopa inflacije je skočila na 23%—i monetarizam je napušten do 1982.

U SAD-u, kada su Federalne rezerve pokušale uvesti monetarizam postojano povećavajući ponudu novca za kontrolu inflacije u kasnim 1970-ima, rezultat je bila bolna recesijaRecesija (engl. recession) predstavlja povremena usporavanja... 1981.-1982.—s kamatnim stopamaKamate su trošak, odnosno cijena koju plaćate za pozajmlji... na najvišim razinama od građanskog rata i dvoznamenkastom nezaposlenošću.

Napuštanje monetarizma u SAD

Do 1982. SAD je napustio monetarizam u praksi – a 1986. New York Times je izvijestio da je Beryl Sprinkel, glavna ekonomistica predsjednika Reagana i jedna od “najžilavijih pristalica” monetarizma, javno odbacila teoriju.

Treba napomenuti da je na pitanje o neuspješnom pokušaju SAD-a, Friedman rekao da ono što se dogodilo nije neuspjeh monetarizma – to je bio neuspjeh izvršenja od strane Federalnih rezervi, tj. da su se usredotočili na kamatne stope umjesto na novac. ‘”Monetarizam bi funkcionirao kad bi Fed uključio politiku u računalo i oslanjao se uglavnom na računalo da upravlja gospodarstvom.”

U tom kontekstu, kritičari su Friedmanovo snažno zagovaranje monetarizma pripisali prvenstveno stranačkoj motivaciji: monetarizam je služio njegovom jednostranom protuvladinom planu. Zato što je vjerovao da bi Federalne rezerve trebale povećati ponudu novca po stabilnoj, niskoj, fiksnoj stopi bez čak i malih odstupanja kao odgovor na ekonomske uvjete. Monetarna politika mogla bi (po njemu) biti na autopilotu – a vladini dužnosnici uopće ne bi imali kontrolu.

Friedmanov monetarizam nasuprot kejnezijanske ekonomije

• John Maynard KeynesJohn Maynard Keynes je engleski ekonomist, novinar i financi... i Milton Friedman bili su dvojica najutjecajnijih mislilaca ekonomije i javne politike 20. stoljeća. Ako je Keynes bio najutjecajniji ekonomski mislilac prve polovice 20. stoljeća, Friedman je bio najutjecajniji ekonomski mislilac druge polovice.
• Sve do Friedmana, kejnzijanska ekonomija bila je dominantna paradigma u ekonomskoj misli. U velikoj mjeri, politika američke vlade bila je vođena kejnezijanskim načelima intervencionističke fiskalne politike za izglađivanje recesije i podupiranje agregatne potražnje. Uključujući stratešku državnu potrošnju za poticanje potrošnje i smanjenje nezaposlenosti.
• Kritičari Keynesa označili su njegove teorije kao pseudo-znanstveno opravdanje za kratkovidne izabrane političare da vode fiskalne deficite i gomilaju goleme razine državnog duga.
• Dok je Keynes ostao popularan – i široko mu se pripisuje stvaranje prvog sustavnog pristupa makroekonomskoj politici vlade – Friedmanovi argumenti protiv kejnezijanske fiskalne politike i za monetarnu politiku dominantni su od 1980-ih.
• Kritičari Friedmana rekli su da je on nadahnuo politiku koja je “otjerala milijune… bez posla u potrazi za niskom inflacijom” i “demonizirala gotovo sve što je vlada činila, bez obzira na to koliko je bila korisna ili demokratski odabrana”. Kao što je James Galbraith, sin liberalnog ekonomista Johna Kennetha Galbraitha, rekao: “Milton Friedman nije pravio razliku između velike vlade Narodne Republike Kine i velike vlade Sjedinjenih Država.”

Javno lice slobodnih tržišta

Godine 1976., kada je Friedman dobio Nobelovu nagradu za ekonomske znanosti za svoj rad na analizi potrošnje, monetarnoj povijesti i teoriji, te složenosti stabilizacijske politike, to je označilo preokret od tri desetljeća keynesijanske ekonomije.

S ovom međunarodnom potvrdom svojih teorija i velikom intelektualnom pobjedom njegovog predviđanja stagflacije u kasnim 1970-ima – nešto što su Keynesijanci općenito smatrali nemogućim – Friedman je postao novo javno lice slobodnih tržišta.

Nakon tri desetljeća keynesijanske dominacije, Friedman je preoblikovao akademsku misao u ekonomiji oko laissez-fairea, slobodnog tržišta s naglaskom na cijenama, inflaciji i ljudskim poticajima – izravno suprotno Keynesovom fokusu na zapošljavanje, interese i javnu politiku.

Tijekom sljedeća tri desetljeća, Friedman i njegovi kolege s Chicago School of Economics zalagali su se protiv deficitarne potrošnje i ekspanzivne fiskalne politike. U isto vrijem, zalagali su se za monetarizam, deregulaciju u većini područja gospodarstva i povratak na načela slobodnog tržišta i malog utjecaja vlade.

Friedman javni intelektualac

Jedno od Friedmanovih najznačajnijih postignuća bio je stupanj u kojem su njegove teorije utjecale na vladinu politiku i javno mnijenje, kao i na ekonomska istraživanja. Kao što je Nobelov odbor primijetio 1976., “Vrlo je rijetko da ekonomist ima takav utjecaj, izravno ili neizravno, ne samo na smjer znanstvenog istraživanja nego i na stvarnu politiku.”

Prilikom njegove smrti 2006., predsjednik Federalnih rezervi Ben Bernanke rekao je: “Među ekonomskim znanstvenicima, Milton Friedman nije imao premca. Teško bi bilo precijeniti izravne i neizravne utjecaje njegova razmišljanja na suvremenu monetarnu ekonomiju.”

Friedmanov domet kao glasnogovornika bio je jednako impresivan. U javnost je dospio kroz popularne knjige, kolumne i televizijska gostovanja. Od rasprava o visoko tehničkim ekonomskim načelima na akademskoj razini do komuniciranja ekonomskih prednosti slobodnog tržišta i male vlade televizijskoj publici izravnim, jednostavnim jezikom, malo je javnih intelektualaca u bilo kojem području bilo tako učinkovito.

Tijekom Friedmanovih značajnih intervjua u emisiji Phila Donahuea 1979. i 1980., voditelj je rekao da je njegov gost “čovjek koji nikada neće biti optužen da ekonomiju čini zbunjujućom“, te je rekao Friedmanu: “Lijepa stvar kod tebe je da kad govoriš, gotovo te uvijek razumiju.”

Uz predavanja na sveučilišnim kampusima (npr. Stanford i NYU), Friedman je imao televizijski program od 10 serija pod naslovom “Free to Choose“, temeljen na njegovoj istoimenoj knjizi bestseleru.

Ekonomist Walter Block, ponekad prijateljski agitator Miltona Friedmana, obilježio je smrt svog suvremenika 2006. napisavši: “Miltonova hrabra, duhovita, mudra, elokventna i da, reći ću to, inspirativna analiza mora se isticati kao primjer svima nama.”

Komuniciranje ekonomije masama

U kojoj mjeri je Friedman pomaknuo središte rasprave o ulozi vlade u gospodarstvu, najbilje govoričinjenica da su neke od njegovih temeljnih ideja postale popularna mudrost.

Friedman je na mnogo načina bio idealist i libertarijanski aktivist, ali njegova je ekonomska analiza uvijek bila utemeljena na praktičnoj stvarnosti. Slavno je rekao Richardu Heffneru, voditelju emisije “Otvoreni um”, u intervjuu: “Jedna od velikih pogrešaka je prosuđivati politike i programe prema njihovim namjerama, a ne prema rezultatima.”

Mnoga Friedmanova najkontroverznija stajališta temeljila su se na tom načelu. Protivio se povećanju minimalne plaće jer je smatrao da se njime nenamjerno šteti mladim i niskokvalificiranim radnicima, posebice pripadnicima manjina. Usprotivio se i carinama i subvencijama jer su nenamjerno oštetili domaće potrošače.

Najpoznatiji izvadak iz Friedmanovih spisa i govora je: “Inflacija je uvijek i svugdje monetarni fenomen.” Prkosio je intelektualnoj klimi svoje ere i ponovno potvrdio teoriju količine novca kao održivo ekonomsko načelo. U radu iz 1956. pod naslovom “Studije kvantitativne teorije novca“, Friedman je otkrio da, dugoročno gledano, povećani monetarni rast povećava cijene, ali zapravo ne utječe na proizvodnju.

Friedmanov rad razbio je klasičnu kejnezijansku dihotomiju o inflaciji, koja je tvrdila da su cijene rasle ili iz izvora “poticanja troškova” ili “povlačenja potražnje”. Također je stavio monetarnu politiku na istu razinu s fiskalnom politikom.

“Tehnokrati ne smiju kontrolirati ekonomiju.”

U kolumni Newsweeka iz 1980. Milton Friedman je rekao: “Ako saveznu vladu stavite na čelo pustinje Sahare, za pet godina će biti nestašica pijeska.” Iako možda poetičan, ovaj slavni citat ilustrira Friedmanovo često doktrinarno protivljenje vladinoj intervenciji u gospodarstvo; pustinja Sahara zapravo je dugo bila u velikom vlasništvu raznih (afričkih) nacionalnih vlada i nikada nije osjetila nestašicu pijeska.

Friedman je bio glasni kritičar vladine moći i bio je uvjeren da slobodno tržište bolje funkcionira na temelju morala i učinkovitosti. U smislu stvarne ekonomije, Friedman se oslanjao na nekoliko truizama i osnovnih analiza utemeljenih na poticajima. Poručio je da niti jedan birokrat neće niti može trošiti novac tako mudro ili pažljivo kao porezni obveznici od kojih je uzet. Često je govorio o regulatornom zarobljavanju, fenomenu u kojem moćni posebni interesi kooptiraju same agencije koje su osmišljene da ih kontroliraju.

Friedmanu se vladina politika stvara i provodi silom, a ta sila stvara neželjene posljedice koje ne proizlaze iz dobrovoljne trgovine. Politička moć vlade stvara poticaj za bogate i lukave da je zlorabe, pomažući stvaranju onoga što je Friedman nazvao “neuspjehom vlade”.

“Neuspjesi vlade mogu biti jednako loši, ili gori, od neuspjeha tržišta.”

Friedman je volio isticati propuste vlade na način koji je dokazivao njegove argumente o neželjenim posljedicama i lošim poticajima vladine politike.

Razotkrio je kako je kontrola plaća i cijena predsjednika Richarda Nixona dovela do nestašice benzina i veće nezaposlenosti. Krivio je Međudržavno povjerenstvo za trgovinu (ICC) i Federalno povjerenstvo za komunikacije (FCC) zbog stvaranja de facto monopola u prijevozu i medijima. Poznato je da je ustvrdio da je kombinacija javnog školovanja, zakona o minimalnoj plaći, zabrane droga i programa socijalne skrbi nenamjerno natjerala mnoge obitelji u središtu grada u krugove kriminala i siromaštva.

Je li Friedman rekao da je pohlepa dobra?

Friedman nije rekao da je “pohlepa dobra” – to je rečenica iz filma “Wall Street” iz 1987. – ali je napisao poznati članak u The New York Timesu 1970.: Društvena odgovornost poslovanja je povećanje profita. Taj se članak naziva nadahnućem za pohlepu ulagača koji tjeraju tvrtke da pod svaku cijenu stvore vrijednost za dioničare—isključujući sve druge aspekte, kao što su ulaganje u zaposlenike i isporuku vrijednosti kupcima.

Što je nadahnulo Friedmana da postane ekonomist?

Friedman, koji je rođen 1912., rekao je da je Velika depresija bila jedan od najvažnijih čimbenika koji su utjecali na njegovu odluku da postane ekonomist. Želio je istražiti uzroke i posljedice takve raširene ekonomske bijede.

Zaključak

Friedman je široko prihvaćen kao najutjecajniji mislilac ekonomije i javne politike druge polovice 20. stoljeća. Baš kao što se Keynes smatra najutjecajnijim misliocem prve polovice. Jedno od Friedmanovih najznačajnijih postignuća bio je stupanj u kojem su njegove teorije utjecale na vladinu politiku i javno mnijenje, kao i na ekonomska istraživanja.

Friedmanove teorije javne politike temelje se na dva ključna načela: 1) dobrovoljne interakcije između potrošača i poduzeća često proizvode rezultate superiornije od onih stvorenih vladinim dekretom; 2) politike imaju neželjene posljedice, pa bi se ekonomisti trebali usredotočiti na rezultate, a ne na namjere.

Friedmanovo korištenje monetarizma da proturječi kejnzijanskim teorijama temeljenim na Phillipsovoj krivulji i kritičari i obožavatelji smatraju velikim intelektualnim trijumfom. Kada je stagflacija kasnih 1970-ih dokazala točnost njegovog predviđanja da će se povijesna korelacija između inflacije i nezaposlenosti na kraju slomiti, to je pozdravljeno kao “jedan od najvećih trijumfa poslijeratne ekonomije”.

Izvor: investopedia ; prijevod i prilagodba: financa