Još prije Krista starogrčki filozof Platon živio je u uvjerenju da malo ljudi zaista želi doći do istine. Ponos je glavni krivac.
Recimo da razgovarate s kolegama i tražite rješenje za trenutni problem. Imate svoje mišljenje, prijedlog rješenja, argumente i sukobljavate se s kolegom. Dao je izvrstan prijedlog i potpuno razotkrio vaš stav.
Kako reagirate?
Kažete li – “Super, možda ste u pravu”, ili još žustrije nastavite svojim putem.
Platon je smatrao da rijetko tko mari za istinu. Najviše je stalo do pobjede.
Rasprave su glupe
Prethodni primjer trebao bi biti primjer dijaloga, a ne rasprave. U dijalogu se dvije suprotstavljene strane svađaju koja je pozicija bolja. Obostrana je briga što je ispravno, a rezultat bi trebao biti nekakav kompromis i zajednički rad. Konačna odluka trebala bi biti bolja za sve.
Debata je sport, natjecanje s pobjednicima i gubitnicima. Poput sporta ili trgovine, debata ima alate i tehnike i moguće ih je ovladati. Možete trenirati i postati majstor debate te dosegnuti razinu na kojoj vaš protivnik ispada naivan i smiješan, a njegovi argumenti slabi.
Zato je Platon upozoravao koliko su rasprave glupe i opasne.
Šarlatan
Sofisti su bili prototipovi majstora raspravljača starog doba i Platon ih je često spominjao u svojim tekstovima ili dijalozima sa Sokratom kao glavnim likom. Sofisti su, prema Platonu, bili šarlatani koje je zanimala umjetnost retorike, lijepa izvedba i govor. Bili su majstori uvjeravanja. Upustili su se u raspravu, a ne u dijalog. Zaradili su mnogo novca jer su pobjeđivali u raspravama koje su se pretvarale u rasprave i tome su učili političare i djecu bogataša ili bilo koga tko je bio spreman platiti ogromne svote novca da bi svladao umijeće pravljenja ‘magarca’ od sugovornika. Konačni cilj svake debate je dobiti pljesak publike, razveseliti javnost i uvijek ići u smjeru u kojem vjetar puše. Tako su sofisti predlagali i odobravali razne trikove samo da bi na kraju zaslužili pobjedu.
Trikovi debate
Drevni sofisti, kao i oni moderni, koriste nekoliko provjerenih trikova kako bi zbunili sugovornika i ometali ga, bez obzira na istinitost argumenata. Služe se dvosmislenim izjavama, zabludama i spremni su u razgovoru zalutati u potpuno nepotrebne i nebitne informacije i izjave samo ako vjeruju da će to poslužiti cilju.
Filozof John Gilbert spominje eristiku kao pristup raspravi gdje se ona tretira kao natjecanje, a ne kao potraga za najboljim rješenjem i istinom. On daje tri primjera.
Korištenje lažnih dilema stari je trik. Sofist će, na primjer, predstaviti dvije ili više opcija kao jedine opcije u argumentu. Na primjer, u raspravi o klimatskim promjenama, moderni će sofist reći:
“Sada moramo zaustaviti sve industrijske aktivnosti ili se suočiti s izumiranjem.” To eliminira cijeli niz opcija i mjera za ublažavanje.
Napad na osobu siguran je trik da je izvrgnete ruglu i smijehu. Cilj je potkopati njezine argumente i poremetiti je. Na primjer, u raspravi o ekonomskoj politici, sofist bi mogao reći:
“Ja, na primjer, nikad ne bih prihvatio ekonomski savjet od nekoga tko kupuje tako jeftina odijela.”
Ili, ako političara – sofista pitaju o padu školskih uspjeha, on će kao majstor debate odgovoriti:
„Uložili smo više nego itko u škole i zaposlili 30% više učitelja.“ Prosječnom slušatelju je jasno da ovaj odgovor nema nikakve veze s poboljšanjem školskih rezultata. U doba društvenih medija i podcasta, sofisti i rasprave ponovno su otvorene. Istina nije izazov i smjer. Tražimo pljesak, zabavu i što veću gledanost. Ljudi danas, kao i prije nove ere, vole spektakle.
Izvor:bonitet.com
