Nažalost, navikli smo svaki dan čuti za neku novu “magičnu” dijetu. Ili za neki novi, jednako tako “magični” preparat za brzo mršavljenje.
Ili recept za jelo od kojega se nećemo udebljati. U javnosti se svakodnevno stvara slika o “idealnom” tijelu ili “idealnoj težini”. To je veliki problem koji ne smijemo zanemariti jer rezultira velikim pritiskom na ljude da “trebaju biti mršavi”, a taj je pritisak nerijetko štetan. Jeste li već čuli za fobiju od debljanja? Ona postoji i nazivamo ju – obesofobija, a podrazumijeva intenzivan, iracionalan i preplavljujući strah od dobivanja na tjelesnoj težini, objašnjava nam psihologinja Iva Jureković.
Evo što trebate znati
Kada se javlja kao izolirana pojava, obesofobija se može kategorizirati kao specifična fobija te kao takva uvrstiti u skupinu anksioznih poremećaja. No često ćemo je pronaći i kao jedan od simptoma u okviru poremećaja hranjenja, prvenstveno anoreksije nervoze. Osim s poremećajima hranjenja, povezana je i s pojavom tjelesnog dismorfnog poremećaja, depresivnosti i drugih tegoba psihičkog zdravlja, objašnjava Jureković. Istraživanja pokazuju da se najčešće javlja kod adolescentica, no pojavljuje se i kod adolescenata te u odrasloj dobi, i kod žena i kod muškaraca.
Obesofobija – simptomi
Obesofobija sa sobom povlači simptome po kojima možemo naslutiti da je o njoj riječ. Ona se prvenstveno manifestira kao intenzivan osjećaj straha i tjeskobe koji prati razgovore i situacije povezane s tjelesnom težinom ili hranom. Psihologinja navodi da u takvim okolnostima osoba koja pati od obesofobije može doživjeti i ubrzano kucanje srca, znojenje, mučninu, vrtoglavicu.
Osobe koje pate od obesofobije mogu izbjegavati teme koje se dotiču tjelesne težine. Socijalne situacije s hranom za koju strahuju da bi mogla dovesti do porasta tjelesne težine. Pa čak i osobe povišene tjelesne težine. Sve to u krajnjim slučajevima može dovesti i do ekstremnijih postupaka s ciljem kontrole tjelesne težine.
O uzrocima je pak teško govoriti. Kao i kod većine tegoba psihičkog zdravlja, još uvijek nemamo dovoljno znanstveno potvrđenih podataka koji bi nam omogućili da istaknemo izolirane uzroke koji dovode do pojave obesofobije. No istraživanja upućuju na to da se vjerojatno radi o kombinaciji većeg broja rizičnih faktora.
Neki od rizičnih faktora koji se dovode u vezu s pojavom obesofobije povezani su s individualnim karakteristikama i okolnostima pojedinca. To mogu biti, primjerice, druge teškoće psihičkog zdravlja poput drugih anksioznih poremećaja i poremećaja hranjenja kod pojedinca i kod članova obitelji. Određene osobine ličnosti, iskustva zadirkivanja i ponižavanja zbog oblika i težine tijela. Traumatska iskustva, posao ili rekreativne aktivnosti koje potiču kontrolu tjelesne težine. Drugi su povezani s karakteristikama šire okoline u kojoj žive (recimo društvena stigma prema osobama povećane tjelesne težine, dijetna kultura koja promiče ideal mršavosti).
“Istraživanja nam pokazuju da je određeno nezadovoljstvo izgledom danas kod ljudi nažalost toliko učestalo da postaje gotovo normativno. Nerijetko ga prati i određena želja za promjenom tjelesne težine. Međutim, obesofobija svojim intenzitetom i stupnjem u kojem narušava funkcioniranje osobe nadilazi želju za održavanjem relativno stabilne tjelesne težine“, naglašava psihologinja.
No, kako uopće razaznati je li u nekom slučaju riječ o obesofobiji ili o „uobičajenoj“ ne želji za debljanjem?
Budući da se svrstava u specifične fobije, kako bi se strah od debljanja smatrao obesofobijom, potrebno je i da zadovoljava kriterije specifične fobije. Jureković naglašava da bi njezino postojanje procjenom uvijek trebao potvrditi stručnjak psihičkog zdravlja, no neki pokazatelji su sljedeći:
- prisutnost osjećaja straha, anksioznosti i panike s kojima se osoba teško nosi
- intenzitet straha i anksioznosti koji značajno nadilazi realnu opasnost situacije
- strah od dobivanja na tjelesnoj težini koji traje barem šest mjeseci
- aktivno izbjegavanje hrane, aktivnosti ili situacija za koje osoba vjeruje da bi mogle dovesti do dobivanja na tjelesnoj težini. Ili pak upuštanje u njih uz vrlo visoku razinu anksioznosti
- strah značajno narušava opću dobrobit osobe ili njeno funkcioniranje u važnim životnim domenama, poput društvene ili profesionalne
Kada tražiti pomoć?
Pomoć je potrebno potražiti u trenutku kada osoba primijeti da su njezine odluke u vezi hrane i hranjenja primarno vođene strahom od porasta tjelesne težine (primjerice, doživljaj snažne anksioznosti u situacijama koje uključuju obrok, izbjegavanje događaja na kojima se nalazi hrana i slično). A ne željom za utaživanjem gladi, druženjem s drugima uz obrok ili uživanjem u brojnim i raznolikim okusima.
“Upravo pravovremenim intervencijama koje grade i osnažuju zdrav i uravnotežen odnos prema hrani te suočavanju osobu sa strahom moguće je spriječiti prelazak straha od debljanja u dublji problem”, upozorava psihologinja.
Osobe koje kod sebe primjećuju ove obrasce ponašanja pomoć mogu potražiti kod psihologa i psihoterapeuta. Od pomoći može biti kognitivno-bihevioralna terapija koja je jedan od prvih izbora psihoterapije za anksiozne poremećaje.
Jureković dodaje da, ako je strah od debljanja praćen brojanjem kalorija, konstantnim dijetama, preskakanjem obroka, izbacivanjem hrane, samoizazvanim povraćanjem, prekomjernom fizičkom aktivnošću koju osoba izvršava čak i kad se ne osjeća dobro ili drugim štetnim nastojanjima smanjivanja tjelesne težine. Važno je što prije potražiti pomoć stručne osobe specijalizirane za rad s osobama koje se nose s teškoćama u odnosu s hranom i tijelom te poremećajima hranjenja. Najčešće su to psihoterapeuti, psiholozi ili nutricionisti.
