U jeku globalne utrke za tehnološku dominaciju, strateške razlike između SAD-a i Kine postaju sve očitije. Dok Peking ulaže milijarde dolara u znanje i znanost, Washington se sve više udaljava od vlastitih obrazovnih temelja. Najveća kontradikcija leži u pristupu bivšeg predsjednika Donalda Trumpa prema visokom obrazovanju.
Tehnološka dominacija bez ulaganja u znanje
Trump istovremeno želi tehnološku nadmoć nad Kinom, ali smanjuje sredstva za američka sveučilišta. Ukidanje Ministarstva obrazovanja, napadi na akademsku zajednicu i smanjivanje proračuna pokazuju političku kratkovidnost. Istovremeno, Kina sustavno gradi svoju znanstvenu moć.
Primjer je tvrtka BYD, koja je razvila bateriju za električna vozila koja se puni u nekoliko minuta. Tehnološki napredak temelji se na velikim ulaganjima u istraživanje i razvoj. Unatoč međunarodnim ograničenjima, Kina ulaže u vlastitu čip industriju, AI i kvantno računalstvo.
Američka sveučilišta poput MIT-a, Stanforda i Harvarda ključni su inovacijski centri, no suočena su s političkim pritiscima. Trumpovo neprijateljstvo prema „elitizmu“ i „probuđenim ideologijama“ ugrožava temelje američkog znanstvenog uspjeha. Njegova politika reflektira kulturni rat protiv znanja, a ne strateški pristup budućnosti.
Znanje kao temelj moći i razvoja
Obrazovanje nije samo institucija već sredstvo dugoročne konkurentnosti. Azijske zemlje to jasno prepoznaju. Kina ulaže 2,4% svog BDP-a u istraživanje, s ciljem da pretekne SAD u ključnim sektorima. Umjesto da ograničava znanje, Azija ga potiče i širi, bez ideoloških ometanja.
U Shenzhenu, gradska vlast ulaže 23 milijarde dolara u izgradnju dvadeset novih sveučilišta. Hong Kong već ima pet sveučilišta među sto najboljih u svijetu. Singapur, Južna Koreja i Indija razvijaju kompletne inovacijske ekosustave, neovisne o političkim ideologijama.
Kineski studenti više ne ostaju u Americi zbog boljih prilika. Sve češće se vraćaju jer kod kuće nalaze vrhunske laboratorije i poticajna okruženja. Država ih motivira kroz potpore, infrastrukturne projekte i istraživačke centre. Kineski model jasno pokazuje kako se moć gradi kroz znanje, a ne kroz slogane.
Ograničavanje znanja kao dugoročni rizik
S druge strane, SAD uvodi ograničenja na studentske vize i smanjuje financiranje međunarodnih akademskih projekata. Više od polovice STEM doktorata u SAD-u dobivaju međunarodni studenti, uglavnom iz Kine i Indije. Umjesto da ih zadrži, politika ih obeshrabruje.
Takva praksa nije samo signal domaćoj publici, već i samosabotaža američke budućnosti. Ako ovakav kurs potraje, SAD riskira gubitak svoje uloge u globalnoj ekonomiji znanja. Kina vodi strateški rat znanjem, a SAD odgovara retorikom i kratkoročnim populizmom.
Profesorica Minja Bolesnikov, znanstvenica s bogatim iskustvom u Aziji, objašnjava da je znanje danas najvažnija valuta moći. Kina to razumije – ulaže u obrazovanje, umjetnu inteligenciju i svemirske programe. Laboratoriji, doktorati i podaci postaju novi instrumenti dominacije, ne tenkovi ni baze.
Zanemarivanje znanja kao put prema propasti
Upozorava da obrazovanje stvara građane, a ne podanike. Autoritarni režimi često ciljaju znanje jer im je ono prijetnja. Povijest nudi mnoge primjere. Kasno Rimsko Carstvo zanemarilo je škole i odabralo spektakl umjesto znanosti. Posljedica je bila dekadencija i pad.
Slično je bilo u srednjem vijeku. Dok su europske sile gušile znanje, islamski svijet predvodio je znanstveni napredak. Trumpova politika podsjeća na te greške. Zamjenjuje dijalog dezinformacijama, a znanje emocionalnom manipulacijom. Njegova uloga obrazovanja svodi se na PR i politički inženjering.
U vremenima tehnoloških i ideoloških izazova, Trump „razoružava“ naciju odbacujući znanje. Dok druge zemlje otvaraju kampuse i laboratorije, SAD ih pretvara u političke mete. Federalna sredstva se uskraćuju institucijama koje se suprotstavljaju političkim pritiscima. Primjer je Harvard, kojem je uskraćeno 2,3 milijarde dolara.
Biznis navodi da su i druga sveučilišta poput Columbije i Johns Hopkinsa pogođena sličnim mjerama. Sve to dodatno naglašava kontradikciju između američkih globalnih ambicija i unutarnje politike prema znanju.
U svijetu u kojem informacije oblikuju moć, pitanje nije tko ima više vojne sile. Pitanje je tko brže stvara znanstvene paradigme, otvara nova znanja i definira budućnost kroz tehnologiju. Bitka između SAD-a i Kine nije samo ekonomska – to je bitka za budućnost znanja.
Na kraju ostaje ključna dilema: tko će prije stići u budućnost – onaj tko gradi sveučilišta ili onaj tko ih zatvara?
