Zbog ruske invazije na Ukrajinu, što je dovelo do poremećaja i obustava u opskrbnim lancima, svijetu prijeti nova globalna kriza hrane. Međutim nisu svi problemi počeli ratom u Ukrajini jer je sigurnost opskrbe ugrožena i ranije. Činjenica je da raste broj gladnih u svijetu, usprkos tome što se proizvodi dovoljno hrane. Odgovor na pitanje zbog čega je to tako sigurno znaju šefovi četiri velike kompanije koje drže monopol u globalnoj distribuciji hrane. One kontroliraju prehranu i donose ključne odluke, a pritom je upitno koliko su vođene dobrobiti čovječanstva, a koliko zaradom
Polovicom svjetske poljoprivredne proizvodnje dominiraju samo četiri glavne kulture: šećerna trska, pšenica, kukuruz i riža. Sve ih izvozi tek nekoliko zemalja, a tim kulturama trguju samo četiri multinacionalne kompanije.
Poznate kao ABCD hrane zbog svojih inicijala, ove četiri tvrtke – Archer Daniels Midland (ADM), Bunge, Cargill i Louis Dreyfus – ostvarile su ogromnu dobit nakon skoka cijena žitarica zbog ruske invazije na Ukrajinu, piše Politico.
Već godinama te kompanije, od kojih su Cargill i Louis Dreyfus privatne, ostaju tajnovite oko planova, prihoda i udjela na tržištu, a usto su bili glavni akteri nekoliko velikih skandala.
Procjenjuje se da čine između 75 i 90 posto globalnog tržišta žitarica. I dok poljoprivrednici ostaju gotovo pa na dnu lanca, te tvrtke uzimaju najveći dio kolača uslijed novog rasta troškova proizvodnje, cijena hrane i turbulencija na tržištu.
Gdje god se u svijetu nalazili i što god konzumirali, teško da ćete izbjeći ove četiri tvrtke i njihove proizvode; od kukuruza u pahuljicama, pšenice u kruhu, naranče u soku do soli, škroba, aditiva i zaslađivača u gotovim obrocima ili u mesu.
Cargill je najveća američka privatna tvrtka čije je sjedište u Wayzati, gradu u Minnesoti u SAD-u. Tvrtka je osnovana 1865. u pseudobaroknom dvorcu na Srednjem zapadu SAD-a, u Minnetonki. Osnovali su je trgovci žitom čiji potomci i dalje drže većinsko vlasništvo. Većinu poslovnih operacija obavljaju u Švicarskoj, a lider su u trgovini, preradi i transportu najvažnijih poljoprivrednih proizvoda, gnojiva i mesa. Usto funkcioniraju kao jedan od najvećih svjetskih investicijskih fondova, a godišnji prihodi iznose im oko 114 milijardi dolara. Zapošljavaju više od 166.000 zaposlenika u više od 66 država i čine 25 posto američkog izvoza žita.
Tvrtka proizvodi oko polovice svih McDonald’sovih pilećih proizvoda diljem Europe i najveći je opskrbljivač globalnih prehrambenih lidera poput Nestlea i Unilevera. Primjera radi, Cargillu se za pomoć obratio najveći britanski proizvođač čipsa Walker’s nakon optužbi da njihov proizvod sadrži štetne zasićene masne kiseline. Cargill je u samo nekoliko mjeseci zasijao velike površine novim sjemenom suncokreta s manjim sadržajem masti diljem istočne Europe.
U Kini su prije 20 godina s američkom kemijskom tvrtkom Monsanto educirali više od dva milijuna lokalnih farmera, a procjenjuje se da Cargill i ostale tri spomenute tvrtke danas kontroliraju 80 posto kineskih kapaciteta za preradu soje, kao i cjelokupnu proizvodnju te žitarice.
Louis Dreyfus, osnovan 1851. godine, također je privatna obiteljska tvrtka sa sjedištem u Rotterdamu. Od početka su fokusirani na trgovinu žitom, šećerom i energentima diljem svijeta. Imaju podružnice u više od 100 zemalja, sa 72 ureda. Glavni uredi nalaze im se u Ženevi, Londonu, Pekingu, Buenos Airesu, Parizu, São Paulu, Singapuru, New Yorku i Connecticutu.
Dreyfus zapošljava više od 22.000 ljudi diljem svijeta, posebice u ‘špici’ sezone. Prihodi im se procjenjuju na 120 milijardi američkih dolara. Tvrtka čini oko deset posto svjetskih trgovinskih tokova poljoprivrednih proizvoda i najveći je svjetski trgovac pamukom i rižom. Mnogi je također smatraju drugim najvećim igračem na svjetskom tržištu šećera. LDC Metals se proširio i postao treći najveći svjetski trgovac bakrom, cinkom i olovom, iza Glencorea i Trafigure.
Bunge Limited, čije je sjedište u St. Louisu u Missouriju, započeo je raditi krajem 19. stoljeća kao trgovac žitom u Južnoj Americi, a danas je vodeći svjetski proizvođač uljarica i ključni igrač na globalnom tržištu gnojiva te najveći prodavač (flaširanog) biljnog ulja. Prihodi tvrtke procjenjuju se na više od 45 milijardi dolara godišnje. Prema podacima iz 2017. godine, imali su više od 32.000 zaposlenika u 40 zemalja.
Četvrti član kvarteta je ADM, Archer Daniels Midland, osnovan u američkoj poreznoj oazi Delaware sa sjedištem u Illinoisu, a sjedište mu je u Chicagu. Prošle godine tvrtka je uprihodila 85 milijardi dolara, a zapošljava više od 38.000 ljudi. Podrijetlo ADM-a seže u vrijeme drobljenja sjemena, s čime je tvrtka započela 1902. Upravlja s više od 270 kultura i 420 objekata za nabavu usjeva diljem svijeta te se žitarice i sjemenke uljarica prerađuju u proizvode koji se koriste na tržištima hrane, pića, nutrijenata, industrije i hrane za životinje diljem svijeta.
Kriza gladi u Africi i na Bliskom istoku
Kreatori politika, u pokušaju da izvuku svoje države i svijet iz krize, oslanjaju se na kvartet ABCD i nekolicinu država, u nadi da će one hraniti svijet. No sve smo bliže svjetskoj prehrambenoj krizi, kakvoj smo svjedočili 2008., prije više od deset godina.
Krenulo je tada kao i s aktualnom krizom, uz rast cijena nafte, sušu i trgovinska ograničenja. Stoga svjetski stručnjaci za hranu upozoravaju da svijet od prošlih kriza nije puno naučio, već se ponovno oslanja na neuspjele modele, te da ćemo, ako potraje rat u Ukrajini, žitnici Europe, morati naći novi način na koji prehraniti gotovo osam milijardi ljudi.
Ti stručnjaci sada pozivaju kreatore politika da preispitaju što jedemo i kako uzgajamo hranu.
Međunarodna tijela poput G7 (sedam vodećih gospodarskih država) i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) žele izdvajanje milijunskih iznosa za pomoć u hrani i razmjenu strategija kako bi se ukrajinsko žito, koje je pod opsadom, vratilo u globalne trgovinske krugove i da bi zapadne zemlje same uzgajale više žita.
U svom planu za sigurnost hrane, pokrenutom krajem ožujka, EU je rekao da je povećanje proizvodnje za pokrivanje manjka ukrajinskih usjeva, posebno pšenice, ‘temeljno’. Međutim organizacije upozoravaju da bi neuspjeh plana mogao izazvati veliku krizu gladi u zemljama Sjeverne Afrike i na Bliskom istoku jer uvelike ovise o uvozu.
Članovi autohtonog stanovništva i civilnog društva UN-ovog Odbora za svjetsku sigurnost hrane (CFS), stručnog tijela koje se usredotočuje na lokalnu proizvodnju hrane i sigurnosne politike, rekli su da trenutna kriza nije znak nedostatka proizvodnje, već sustavnih čimbenika, uključujući veliko oslanjanje na gnojiva i fosilna goriva, energetsku i postcovid krizu, klimatske promjene i to što je distribucija hrane koncentrirana u rukama samo nekoliko tvrtki.
Najugroženije zemlje trebaju zalihe hrane što prije, kao i humanitarne organizacije poput Svjetskog programa za hranu. Upravo na to apelira Sophia Murphy, izvršna direktorica IATP-a, istraživačkog centra sa sjedištem u SAD-u. Navodi naime rješavanje uloge koju nekoliko velikih izvoznika ima u osiguravanju hrane u državama s niskim dohotkom.
Ne mora se sva hrana uzgajati u EU
Sustav opskrbe izgrađen je tako da više od 20 zemalja ovisi o kombinaciji Rusije i Ukrajine za trećinu svoje pšenice. U nekim zemljama poput Libanona i Egipta ta brojka iznosi 80 posto dok je Eritreja prošle godine svu svoju pšenicu nabavljala iz Rusije i Ukrajine. Do još većih problema doći će u trenutku u kojem veliki trgovci odluče prodati sve zalihe hrane, no one će biti rezervirane za države koje ponude najviše novca, odnosno bogatije države, a što nije slučaj s Libanonom i Somalijom.
‘To je ono što je toliko razorno u vezi s krizom, to vam pokazuje koliko malo izbora imaju Libanon i Egipat’, navela je Murphy, piše Politico.eu.
Dodala je da pogođene zemlje ne bi to trebale doživljavati kao ‘manji i kratkotrajni poremećaj’, već kao priliku da razmotre sve svoje mogućnosti.
‘Egipatski ekosustavi dopuštaju mnogo raznolikosti: leću, hortikulturu… Također je važno imati više dobavljača na tržištu. Libanon ne bi trebao uvoziti 80 posto pšenice. Postoji i druga hrana. Ako Ukrajina trenutno ne može saditi svoju pšenicu, željeli bismo vidjeti da se uzgaja i druga hrana. To ne mora biti pšenica i to ne mora biti na zemljištu Europske unije’, rekla je Murphy.
Politike koje ruše otpornost država
To zahtijeva temeljito preispitivanje načina na koji se svijet hrani. Čak i u vrijeme u kojem nema suše ili visokih cijena hrane, mnoge su zemlje u Africi preplavljene jeftinim uvozom, često iz EU-a i SAD-a, zbog kojeg su lokalni poljoprivrednici u gubitku, a država postaje manje samostalna i samodostatna. Potvrdila je to i Magdalena Ackermann, stručnjakinja za sigurnost hrane iz CFS-a, istaknuvši da su takve politike usmjerene na trgovinu ‘srušile otpornost regija ili sposobnost zemalja da se oslone na lokalnu proizvodnju’.
Murphy iz IATP-a također je rekla da se farmeri u Sjevernoj Africi, kako bi opstali, sve više prebacuju na uzgoj voća i povrća visoke vrijednosti, namijenjenih Europi, ‘a nešto od toga ide i na račun osnovnih usjeva’. Ackermann je kazala da zemlje moraju diversificirati ono što proizvode kako bi se mogle više oslanjati na vlastite farme i prehrambene mreže.
‘Ovo je trenutak da pomognemo ljudima i izgradimo održivost o kojoj govorimo, proučavajući što bismo još mogli jesti i odakle bi to još moglo doći’, naglasila je Murphy.
Izvor:tportal.hr
