Moguće je biti zadovoljan, čak i sretan, s ovim ili onim partnerom, s ovom ili onom skupinom prijatelja, s ovom ili onom karijerom. U nekom smislu može se reći da bismo zadovoljstvo na tim područjima možda postigli i da smo drukčije izabrali.
Sva ta područja imaju i svoje velike nedostatke: ljubavni partneri mogu biti nestalni i komplicirani, kao i prijatelji, a svaka karijera i posao nose sa sobom nezadovoljstva, razočaranja, pokvarenosti, proizvoljnu hijerarhiju, internu politiku i posve bezumne odluke. Iz toga što ne postoji idealna vrijednost mogli bismo zaključiti da ništa nije važnije od ičega drugog – ili pak izvući još beznadniji zaključak: da ništa uopće nije važno.
No oni koji izvlače takve zaključke plaćaju visoku cijenu, ma koliko racionalne, smislene i brojne argumente za njih imali. Osobe koje odustanu od sveučilišnoga studija ili strukovne škole kasnije zbog toga trpe. A „odustati” nije isto što i ne uspjeti, iako je to dvoje ponekad teško razlikovati. Ljudi ponekad podbace zato što se uz najbolju volju i potrebnu disciplinu jednostavno ne mogu nositi s poslom.
Na primjer, da bi netko bio dobar odvjetnik, treba posjedovati određene verbalne sposobnosti, kao što dobar stolar treba biti vješt s alatima. Ponekad je spoj osobe i izbora toliko loš da se ni uza sav trud ne može postići željeni ishod. No neuspjeh je jako često posljedica manjka odlučnosti, razrađene, ali besmislene racionalizacije te odbijanja odgovornosti. A malo što dobro može iz toga proizići.
Ljudi koji se ne odluče za neki posao ili karijeru redovito izgube kompas i zalutaju. To lutanje nastoje zamaskirati fasadom romantična buntovništva ili mladenačkoga cinična Weltschmerza. Neki se ležerno poistovjećuju s avangardnim umjetničkim istraživanjem, a neki se okreću kroničnu opijanju i drogama, tražeći u instantnim zadovoljstvima lijek za svoj očaj i besciljnost.
No tako nećete postati uspješan tridesetogodišnjak (još manje četrdesetogodišnjak). Isto vrijedi i za ljude koji ne mogu odabrati i posvetiti se jednom ljubavnom partneru, koji ne mogu ili ne žele biti odani svojim prijateljima. Takvi postanu usamljeni, izolirani i očajni, a sve to samo produbljuje njihovu ogorčenost i cinizam koji su ih i uvalili u takvu izoliranost. To je opak krug i ne želite da vam život tako izgleda.
Ljudi koje poznajem i koji su završili neki diplomski studij ili strukovni program imali su od toga koristi. Nije im nužno bilo „dobro”. Nisu imali optimalne uvjete za rad. Nisu nužno bili oduševljeni svojim izborom niti lišeni svake sumnje i straha. Nisu čak bili sigurni trebaju li se nastaviti baviti onim što su studirali. No bilo im je puno bolje nego onima koji su odustali i odlutali. Trud i žrtva koje treba u nešto uložiti pomoći će onima koji su ih podnosili da sazru i budu bolji ljudi. Koji je onda zaključak?
Mnoge su stvari vrijedne našega truda. Mogli bismo opravdano govoriti o proizvoljnoj, čak besmislenoj naravi svakoga pojedinačnog truda, s obzirom na pletoru alternativa i s obzirom na iskvarenost sustava koji taj trud zahtijevaju. No to se ne može reći za trud kao takav; oni koji se ne odluče za smjer izgubljeni su. Puno je bolje postati nešto, nego ostati bilo što i ne postati ništa.
To vrijedi unatoč svim značajnim ograničenjima i razočaranjima koji nužno prate proces postajanja nekim i nečim. Posvuda loše odluke, očajava cinik. Ali netko tko je nadišao taj cinizam (ili, točnije, tko ga je zamijenio za smisleniju sumnju, to jest sumnju u to da je sumnja u konačnici pouzdan oslonac) odgovara: ne odlučiti ništa najgora je odluka.
Izvor: Izvadak iz knjige Jordana Petersona “Izvan reda – još 12 pravila za život” objavljen na portalu bitno.net
