Prvi glasnik ljeta ili “ostao šokiran cijenom kave”

Prošlog tjedna smo, i kalendarski, “uplovili” u ljetno godišnje doba. Mnogima omiljeno vrijeme koje čekaju čitavu godinu, većina ljudi ga asocira sa suncem, morem i godišnjim odmorom. Početak ljeta je obično rezerviran za izjave “samo nek’ nije hladno”, dok se na vrhuncu ljeta može čuti “ o nezapamćenim vrućinama” s jedne strane, i savjetima s druge strane koji glase “zapamtite vrućine ove godine, da i dogodine ne bi bile nezapamćene”.

Osim standardnih pokazatelja da je ljeto stiglo i turistička sezona počela, neizostavan glasnik, gotovo svake godine, je i neka viralna objava portala i/ili društvenih mreža koja govori o turistu šokiranom cijenom kave, pića ili jednostavnog jela u nekom lokalu na moru. U pravilu na Jadranu (uglavnom niko nije šokiran cijenom bilo čega kad ode dalje od Jadrana), ili se bar o tome ne piše.

Pri tome se, najčešće, ne radi o prevari ili zabludi u koju je doveden kupac / turista, već o cijeni koja je regularno iskazana u cjeniku lokala, te uslikanom fiskalnom računu (doduše ogromnom) kojim je kupac šokiran.

Pokušajmo hladno i objektivno razmotriti ovu situaciju. Iako ne želimo biti odvjetnici lokala sa visokim cijenama, te iako se vjerojatno nitko, pa ni pisci ovog teksta, ne želi osjećati neugodno i šokirano plaćanjem cijena koje smatra neopravdanim, napominjemo da se može desiti da neka od donjih stajališta ili zaključaka smatrate kontraverznima, ili pretjerano “kapitalitičkima. Ipak ćemo preuzeti taj rizik i podijeliti s vama razmišljanje.

Šira slika

1. Najveći broj vlasnika ugostiteljskih objekata je krenulo u svoj poslovni pothvat da bi ostvarili dobit. Kupili su ili iznajmili prostor, uložili u interijer ili eksterijer, te osigurali inicijalni radni kapital da bi mogli nabaviti robu. Iz svog prihoda žele pokriti operativne troškove i na kraju dana nešto zaraditi

2. Ugostitelji nisu monopolisti (nijedan kupac NE MORA piti kavu na Stradunu niti u točno određenom, najprometnijem mjestu na rivi nekog primorskog grada pojesti tost sendvič). Čak i ako na nekoj mikrolokaciji postoji samo jedan ugostiteljski objekt, kupac opet može birati da ne kupuje na toj mikrolokaciji

3. Zaista postoje ugostiteljski objekti koji imaju cijene koje su višestruko veće od prosječnih, i naizgled ne vidimo nikakvo opravdanje zašto su cijene toliko visoke. Međutim, takvi objekti bi, silom zakona ponude i potražnje, već trebali biti zatvoreni, jer ako većina ljudi ne vidi opravdanje za tolike cijene, kako ti ugostitelji uopće mogu poslovati?

4. Ako ti ugostiteljski objekti i dalje rade (iz godine u godinu) i uz tako visoke cijene, vjerojatno prodaju nešto što neki od nas uzimaju zdravo za gotovo, ali to nešto ipak ima vrijednost, npr:

• Lokacija, i/ili
• Originalan koncept, brand i/ili
• Vrhunska usluga, i/ili
• Ništa od toga, ali probali i cijene im “prolaze” iz nepoznatog razloga

  

Što god od ovoga bio razlog, činjenica je da bi racionalan poduzetnik zatvorio lokal (tržište bi ga natjeralo na to) nakon godinu-dvije kad ne bi više mogao trpjeti gubitak, jer radi visokih cijena nema dovoljno prihoda. Ako se to ne događa, i ako lokal godinama radi uz cijene koje smatramo visokima, možemo biti razumno uvjereni da za cijene postoji tržišno opravdanje.

Savjeti za izbjegavanje “šokova računima”

Postoje lokali ili pojedinci koje dovode svoje kupce u zabludu sa ciljem da zarade. Postoje i kupci koji zlonamjerno neki lokal žele “ocrniti” da mu naštete. Ovo nije članak ni o jednima ni o drugima, nego o lokalima koji su jasno i transparentno objavili svoje cijene, i kupcima koji su bili šokirani računima, ali nisu imali lošu namjeru kada su izjavili svoje iznenađenje cijenama.

Evo nekoliko iskustveno/logičkih savjeta kako se ove situacije mogu spriječiti:

1. Ako su lokali na top turističkim lokacijama i imaju top ocjene, velika je vjerojatnoća da su im i cijene u manjoj ili većoj mjeri više nego prosječne
2. Dobra je praksa istražiti okolinu i pripremiti se prije putovanja – ako nismo spremni plaćati visoke račune, onda i ne trebamo ići na lokacije koje imaju (isključivo) ovakve objekte. U vremenu raspoloživih informacija i recenzija objekata na internetskim servisima, relativno je jednostavno istražiti i pripremiti se
3. Na (širem području) top lokacije se može dobiti ugostiteljska usluga i uz povoljnije cijene – gotovo svaka lokacija ima mjesto koje nije istureno, mjesto gdje jedu i piju “lokalci”, koje najčešće ima bolji omjer cijene i kvalitete od “razvikanih” objekata. Do ovih mjesta se često dolazi na vrlo jednostavan i staromodan način – postavljanjem pitanja u neformalnom razgovoru s lokalnim stanovništvom. Treba odoljeti nagonu da se odmah sjedne na najočitije i “prvo s reda” mjesto
4. Ako i nismo prethodno istražili mjesto gdje idemo, ni kada smo sjeli nije kasno da postanemo svjesni gdje smo: nije sramota ustati iz lokala prije narudžbe, ako u jelovniku nismo našli ništa za sebe, ili ako je ono što smo našli preskupo. Puno je veća neugodnost ništa ne pogledati, i onda otići nezadovoljan/na i u šoku.

Dugoročna sudbina ugostiteljskih objekata i turističke industrije u cijelosti najvećim je dijelom u rukama kupaca i korisnika usluga. Svakim odlaskom ili neodlaskom u objekte ili turističke lokacije “glasujemo” na izborima kojima odlučujemo o tome da li će im se dati naredni “četverogodišnji mandat”, ili će pasti na privremenim izborima nakon samo godinu dana.

Ugostitelji koji su preživjeli višestruke “četverogodišnje mandate” očigledno nešto dobro rade. Umjesto da se šokiramo cijenama u tim objektima, možda jednostavno trebamo prihvatiti da oni nisu “naš kandidat na izborima” i izabrati nekoga tko nam više odgovara.

Financa.ba