Pitanje koje se neprestano povlači po korporativnom svijetu je smisao rokova. Je li za svaki zadatak prikladno dati vremenski rok u kojemu se mora izvršiti? Treba li davati rok za pojedine faze ili cijeli projekt? Što kad ga uopće ne bismo dali? Naravno, sve ovisi o određenoj situaciji, a znanstvenici dvaju sveučilišta iz Australije i Novog Zelanda udružili su se kako bi razriješili ovu vječnu polemiku.
Što duži rok, to više zabušavamo
Istraživanje je provedeno na nasumičnom uzorku od 3276 ljudi. Ispitanicima je poslan upitnik pri čemu su nekima za rješavanje dali rok od tjedan dana, nekima od mjesec dana, a nekima ga nisu dali uopće.
Skupina koja nije imala zadani rok odgovorila je na upitnik brže i u znatno većem broju nego sudionici kojima je postavljen rok. Zaključak je bio jednostavan – ako ne želimo da radnici zabušavaju, bolje je ne zadavati im rokove.
Glavni autor istraživanja bio je Maroš Servátka. Općenito, Servátka ne smatra kako su rokovi nešto loše. Oni su ti koji nas motiviraju da dovršimo zadatke koje bismo inače odgađali, obično zato što nije jasno do kad ih je potrebno izvršiti. No, ako dobijemo dugačak rok, veće su šanse da će rješavanje zadatka biti odgođeno do kraja tog roka, što povećava šanse da ćemo na njega u potpunosti zaboraviti, prenosi Women in Adria.
Svi smo se našli u takvoj situaciji. Ako smo na fakultetu za seminarski rad dobili rok od dva mjeseca, vrlo vjerojatno smo ga se sjetili tek par dana ranije. Ako za neki projekt na poslu imamo rok do kraja godine, pred kraj godine počinju panika i prekovremeni.
Rokovi označavaju važnost i hitnost zadatka
Rokovi zapravo označavaju važnost i hitnog zadatka, stoga ne čudi što ljudi duge rokove često tumače kao priliku za odgađanje. No, kad roka nema, ljudi to tumače kao ‘završi čim prije možeš.’ Hitnost i pritisak su implicirani. Mi ispitanicima nismo rekli da imaju neograničeni rok za ispunjavanje upitnika, samo nismo spomenuli datum. Tehnički, oboje je isto, no u praksi je rezultat puno drugačiji.
Maroš Servátka
Naravno, osobe koje su inače sklone odgađanju, neće se ponašati drugačije ni u situaciji bez roka. U njihovoj je prirodi odgađati bez obzira na situaciju, no oni čine manjinu, barem u istraživanju koje su proveli Servátka i suradnici.
Razlog zbog kojeg ljudi uopće zabušavaju je što im se sve što se događa u sadašnjosti doima značajno važnijim od onoga što se događa u budućnosti. No, unatoč istoj percepciji, ne ponašaju se svi isto. Neki će odgađati, a neki će kompenzirati postavljanjem podsjetnika, zapisivanjem ili će pak zadatak obaviti odmah. Neki očekuju da će se jednostavno sjetiti što trebaju napraviti.
Konačno, nije svejedno za kakve poslove se uklanjaju rokovi. Ako kao novinari i organizatori događanja ne bismo imali rokove, nesumnjivo bi nastao kaos. S druge strane, staviti rok u kojemu je potrebno donirati krv ili bilo kako pomoći bi bilo besmisleno. Zato je na voditeljima da procjene koliko je neki zadatak važan i hitan, te prema tome odluče koliko će i kako rasteretiti svoj tim.
