Kada se Rusija uključila u građanski rat u Siriji, u ljeto 2015., šokirala je Sjedinjene Države i njihove partnere. Tadašnji predsjednik Barack Obama je iz frustracije ustvrdio da će Sirija postati “močvara” za Rusiju i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Sirija bi bila ruski Vijetnam ili Putinov Afganistan, teška pogreška koja bi se na kraju odbila protiv ruskih interesa.
Sirija nije završila kao močvara za Putina. Rusija je promijenila tijek rata, spasivši sirijskog predsjednika Bashara al-Assada od nadolazećeg poraza, a zatim je vojnu silu pretvorila u diplomatsku polugu. Zaustavila je troškove i žrtve na održivoj razini. Sada se Rusija ne može zanemariti u Siriji. Nije bilo diplomatske nagodbe. Umjesto toga, Moskva je prikupila veći regionalni utjecaj, od Izraela do Libije, i zadržala lojalnog partnera u Asadu za projekciju ruske moći. U Siriji, ono što Obamina administracija nije predvidjela je mogućnost da će ruska intervencija uspjeti.
U nadrealnoj zimi 2021-22, Sjedinjene Države i Europa ponovno razmišljaju o velikoj ruskoj vojnoj intervenciji, ovaj put u samoj Europi. I opet, mnogi analitičari upozoravaju na strašne posljedice za agresora. Britanski državni ministar za Europu James Cleverly je 11. veljače predvidio da bi širi rat u Ukrajini “bio blato” za Rusiju. U racionalnoj analizi troškova i koristi, smatra se, cijena punog rata u Ukrajini bila bi kazneno visoka za Kremlj i dovela bi do značajnog krvoprolića. Sjedinjene Države procjenjuju čak 50.000 civilnih žrtava. Uz potkopavanje Putinove potpore među ruskom elitom, koja bi osobno patila od nastalih napetosti s Europom, rat bi mogao ugroziti rusko gospodarstvo i otuđiti javnost. Istodobno, to bi moglo približiti trupe NATO-a ruskim granicama, ostavljajući Rusiju da se godinama bori protiv ukrajinskog otpora. Prema ovom mišljenju, Rusija bi bila zarobljena u katastrofi koju je sama stvorila.
Ipak, čini se da Putinova analiza troškova i koristi ide u prilog narušavanju europskog statusa quo. Rusko vodstvo preuzima više rizika, a iznad svađe u svakodnevnoj politici, Putin je u povijesnoj misiji učvrstiti rusku polugu u Ukrajini (kao što je nedavno učinio u Bjelorusiji i Kazahstanu). I kako to vidi Moskva, pobjeda u Ukrajini bi mogla biti nadohvat ruke. Naravno, Rusija bi mogla jednostavno produžiti trenutnu krizu bez invazije ili pronaći neki prihvatljiv način da se povuče. Ali ako je računica Kremlja ispravna, kao što je na kraju bila u Siriji, onda bi Sjedinjene Države i Europa također trebale biti spremne na eventualnost osim na močvaru. Što ako Rusija pobijedi u Ukrajini?
Ako Rusija preuzme kontrolu nad Ukrajinom ili je uspije destabilizirati u velikim razmjerima, počet će nova era za Sjedinjene Države i Europu. SAD i europski čelnici bi se suočili s dvostrukim izazovom ponovnog promišljanja europske sigurnosti i neuvlačenja u veći rat s Rusijom. Sve strane bi morale razmotriti potencijal nuklearno naoružanih protivnika u izravnom sukobu. Ove dvije odgovornosti – snažna obrana europskog mira i razborito izbjegavanje vojne eskalacije s Rusijom – neće nužno biti kompatibilne. Sjedinjene Države i njihovi saveznici mogli bi se naći duboko nespremni za zadatak stvaranja novog europskog sigurnosnog poretka kao rezultat ruskih vojnih akcija u Ukrajini.
Mnogo načina za pobjedu
Za Rusiju bi pobjeda u Ukrajini mogla imati različite oblike. Kao i u Siriji, pobjeda ne mora rezultirati održivim rješenjem. To bi moglo uključivati instalaciju poslušne vlade u Kijevu ili podjelu zemlje. Alternativno, poraz ukrajinske vojske i pregovori o ukrajinskoj predaji mogli bi Ukrajinu učinkovito pretvoriti u propalu državu. Rusija bi također mogla upotrijebiti razorne cyber napade i dezinformacijske alate, potpomognute prijetnjom silom, kako bi osakatila zemlju i potaknula promjenu režima. Uz bilo koji od ovih ishoda, Ukrajina će se učinkovito odvojiti od Zapada.
Ako Rusija ostvari svoje političke ciljeve u Ukrajini vojnim sredstvima, Europa neće biti ono što je bila prije rata. Ne samo da će američki primat u Europi biti kvalificiran; svaki osjećaj da Europska unija ili NATO mogu osigurati mir na kontinentu bit će artefakt izgubljenog doba. Umjesto toga, sigurnost u Europi morat će se svesti na obranu ključnih članica EU-a i NATO-a. Svi izvan ovih klubova bit će sami, osim Finske i Švedske. Ovo ne mora nužno biti svjesna odluka o okončanju politike proširenja ili pridruživanja; ali to će biti de facto politika. Pod percipiranom opsadom Rusije, EU i NATO više neće imati kapacitet za ambiciozne politike izvan svojih granica.
Sjedinjene Države i Europa također će biti u stanju trajnog ekonomskog rata s Rusijom. Zapad će nastojati provesti sveobuhvatne sankcije, kojima će Rusija vjerojatno parirati cyber-mjerama i energetskim ucjenama, s obzirom na ekonomske asimetrije. Kina bi mogla stati na stranu Rusije u ovoj ekonomskom “milo za drago”. U međuvremenu, unutarnja politika u europskim zemljama sličit će velikoj igri dvadeset i prvog stoljeća, u kojoj će Rusija proučavati Europu u svakom slomu predanosti NATO-u i transatlantskim odnosima. Putem poštenih i lažnih metoda, Rusija će iskoristiti svaku priliku da utječe na javno mnijenje i izbore u europskim zemljama. Rusija će biti anarhična prisutnost – ponekad stvarna, ponekad zamišljena – u svakom slučaju europske političke nestabilnosti.
Analogije hladnog rata neće biti od pomoći u svijetu s ruskom Ukrajinom. Hladnoratovska granica u Europi imala je svoje žarišne točke, ali je stabilizirana na obostrano prihvatljiv način u Završnom aktu iz Helsinkija 1975. Nasuprot tome, ruska vrhovna vlast nad Ukrajinom otvorila bi ogromnu zonu destabilizacije i nesigurnosti od Estonije preko Poljske do Rumunjske u Tursku. Sve dok traje, ukrajinski susjedi će doživljavati prisutnost Rusije u Ukrajini kao provokativnu i neprihvatljivu, a za neke i kao prijetnju vlastitoj sigurnosti. Usred ove promjenjive dinamike, red u Europi morat će se zamišljati prvenstveno u vojnom smislu – što će, budući da Rusija ima “jaču ruku” u vojsci nego u gospodarskom području, biti u interesu Kremlja – stavljanje po strani nevojnih institucija kao što je europska Unija.
Rusija ima najveću konvencionalnu vojsku u Europi, koju je više nego spremna koristiti. Obrambena politika EU-a – za razliku od NATO-ove – daleko je od toga da može osigurati sigurnost svojim članicama. Stoga će vojna sigurnost, posebno istočnih članica EU-a, biti ključna. Odgovor na revanšističku Rusiju sankcijama i retoričkim proglašavanjem međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima neće biti dovoljan.
Ugrožavanje europskog istoka
U slučaju ruske pobjede u Ukrajini, pozicija Njemačke u Europi bit će ozbiljno ugrožena. Njemačka je marginalna vojna sila koja je svoj poslijeratni politički identitet temeljila na odbijanju rata. Prsten prijatelja kojim se okružila, posebno na istoku s Poljskom i baltičkim državama, riskira destabilizaciju od strane Rusije. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo preuzet će vodeću ulogu u europskim poslovima zahvaljujući svojim razmjerno jakim vojskama i dugoj tradiciji vojnih intervencija. Ključni čimbenik u Europi, međutim, ostat će Sjedinjene Države. NATO će ovisiti o potpori SAD-a, kao i zabrinute i ugrožene zemlje na istoku Europe, nacije na prvoj crti raspoređene duž sada vrlo velike, proširene i neizvjesne linije kontakta s Rusijom, uključujući Bjelorusiju i dijelove Ukrajine pod ruskom kontrolom.
Istočne zemlje članice, uključujući Estoniju, Latviju, Litvu, Poljsku i Rumunjsku, vjerojatno će imati znatan broj NATO trupa stalno stacioniranih na svom tlu. Nemoguće bi bilo odbiti zahtjev Finske i Švedske za preuzimanje obveze prema članku 5. i pridruživanje NATO-u. U Ukrajini, zemlje EU-a i NATO-a nikada neće priznati novi režim kojeg podržava Rusija, koji je stvorila Moskva. No suočit će se s istim izazovom kao i s Bjelorusijom: primjenjivati sankcije bez kažnjavanja stanovništva i podržavati one kojima je potrebna bez pristupa njima. Neke članice NATO-a potaknut će ukrajinsku pobunu, na što će Rusija odgovoriti prijetnjama članicama NATO-a.
Poteškoće u Ukrajini bit će vrlo velike. Izbjeglice će bježati u više smjerova, vrlo vjerojatno u milijunima. A oni dijelovi ukrajinske vojske koji ne budu izravno poraženi nastavit će se boriti, odjekujući partizanski rat koji je razdvojio cijelu ovu regiju Europe tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.
Stalno stanje eskalacije između Rusije i Europe moglo bi ostati hladno iz vojne perspektive. Ipak, vjerojatno će biti ekonomski vruće. Sankcije uvedene Rusiji 2014., a koje su bile vezane uz formalnu diplomaciju (često nazivan procesom “Minsk”, prema gradu u kojem su se pregovori vodili), nisu bile drakonske. Bile su reverzibilne kao i uvjetne. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, nove sankcije za bankarstvo i prijenos tehnologije bile bi značajne i trajne. Došli bi nakon neuspjele diplomacije i započeli bi na “vrhu ljestvice”, prema američkoj administraciji. Kao odgovor, Rusija će uzvratiti, vrlo vjerojatno u cyber domeni, kao i u energetskom sektoru. Moskva će ograničiti pristup kritičnoj robi kao što je titan, čiji je Rusija drugi najveći svjetski izvoznik. Ovaj rat iscrpljivanja će testirati obje strane. Rusija će biti nemilosrdna u pokušajima natjerati jednu ili nekoliko europskih država da se povuku iz gospodarskog sukoba povezujući opuštanje napetosti s vlastitim interesom ovih zemalja, potkopavajući tako konsenzus u EU i NATO-u.
Jaka strana Europe je njena ekonomska poluga. Ruska imovina bit će svaki izvor domaćih podjela ili poremećaja u Europi ili u europskim transatlantskim partnerima. Ovdje će Rusija biti proaktivna i oportunistička. Ako se pojavi proruski pokret ili kandidat, taj se kandidat može izravno ili neizravno potaknuti. Ako ekonomska ili politička bolna točka umanji vanjskopolitičku učinkovitost Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, to će biti oružje za ruske propagandne napore i za rusku špijunažu.
Mnogo se toga već događa. Ali rat u Ukrajini će podići intenzitet. Rusija će koristiti više resursa i biti slobodna u izboru instrumenata. Ogromni tokovi izbjeglica koji pristižu u Europu pogoršat će neriješenu izbjegličku politiku EU-a i pružiti plodno tlo za populiste. Sveti gral ovih informacijskih, političkih i cyber bitaka bit će predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama 2024. Budućnost Europe ovisit će o ovim izborima. Izbor Donalda Trumpa ili Trumpovog kandidata mogao bi uništiti transatlantske odnose u trenutku najveće opasnosti za Europu, dovodeći u pitanje poziciju NATO-a i njegova sigurnosna jamstva za Europu.
Okretanje NATO-a prema unutra
Za Sjedinjene Države, ruska pobjeda imala bi duboke učinke na njihovu veliku strategiju u Europi, Aziji i na Bliskom istoku. Prvo, ruski uspjeh u Ukrajini zahtijevao bi od Washingtona da se okrene Europi. Neće biti dopuštena nikakva dvosmislenost u vezi s člankom 5 NATO-a (kao što je bilo pod Trumpom). Samo će snažna američka predanost europskoj sigurnosti spriječiti Rusiju da dijeli europske zemlje jedne od drugih. To će biti teško u svjetlu konkurentskih prioriteta, posebno onih s kojima se suočavaju Sjedinjene Države u sve lošijim odnosima s Kinom. Ali interesi koji su u pitanju su temeljni. Sjedinjene Države imaju vrlo velike komercijalne udjele u Europi. Europska unija i Sjedinjene Države međusobno su najveći trgovinski i investicijski partneri, s trgovinom robom i uslugama u ukupnom iznosu od 1,1 bilijun dolara u 2019. Mirna Europa koja dobro funkcionira pojačava američku vanjsku politiku – o klimatskim promjenama, o neširenju nuklearnog oružja, o globalnoj javnom zdravstvu, te o upravljanju napetostima s Kinom ili Rusijom. Ako Europa bude destabilizirana, onda će Sjedinjene Države biti mnogo usamljenije u svijetu.
NATO je logično sredstvo pomoću kojeg Sjedinjene Države mogu pružiti sigurnost Europi i odvratiti Rusiju. Rat u Ukrajini ne bi oživio NATO kao pothvat za izgradnju demokracije ili kao oruđe za akcije izvan područja djelovanja, poput rata u Afganistanu, već kao nenadmašnu obrambenu vojnu alijansu kakav je i zamišljen da bude. Iako će Europljani od Sjedinjenih Država zahtijevati veću vojnu predanost Europi, šira ruska invazija na Ukrajinu trebala bi potaknuti svaku članicu NATO-a da poveća svoje izdatke za obranu. Za Europljane bi ovo bio posljednji poziv na poboljšanje europskih obrambenih sposobnosti – u tandemu sa Sjedinjenim Državama – kako bi se Sjedinjenim Državama pomoglo u rješavanju rusko-kineske dileme.
Za Moskvu koja je sada u trajnoj konfrontaciji sa Zapadom, Peking bi mogao poslužiti kao ekonomska “zaštitna mreža” i partner u suprotstavljanju hegemoniji SAD-a. U najgorem slučaju za veliku strategiju SAD-a, Kina bi mogla biti ohrabrena ruskom asertivnošću i zaprijetiti sukobom zbog Tajvana. No, nema jamstva da će eskalacija u Ukrajini koristiti kinesko-ruskim odnosima. Ambicija Kine da postane središnji čvor euroazijskog gospodarstva bit će oštećena ratom u Europi, zbog brutalnih neizvjesnosti koje rat donosi. Kineska iritacija Rusijom koja maršira neće omogućiti približavanje Washingtona i Pekinga, ali može pokrenuti nove razgovore.
Šok velikog vojnog poteza Rusije također će pokrenuti pitanja u Ankari. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan uživao je u časnoj hladnoratovskoj igri supersila. Ipak, Turska ima značajne odnose s Ukrajinom. Kao članica NATO-a, neće imati koristi od militarizacije Crnog mora i istočnog Sredozemlja. Ruske akcije koje destabiliziraju širu regiju mogle bi Tursku gurnuti natrag prema Sjedinjenim Državama, što bi zauzvrat moglo zabiti klin između Ankare i Moskve. To bi bilo dobro za NATO, a otvorilo bi i veće mogućnosti za američko-tursko partnerstvo na Bliskom istoku. Umjesto smetnje, Turska bi se mogla pretvoriti u saveznika kakav bi trebala biti.
Gorka posljedica šireg rata u Ukrajini je to što bi se Rusija i Sjedinjene Države sada susrele kao neprijatelji u Europi. Ipak, oni će biti neprijatelji koji si ne mogu priuštiti da neprijateljstva pređu određeni prag. Koliko god bili udaljeni njihovi svjetonazori, koliko god ideološki suprotstavljeni, dvije najznačajnije nuklearne sile svijeta morat će zadržati svoj bijes pod kontrolom. To će predstavljati jedno delikatno žongliranje: stanje ekonomskog ratovanja i geopolitičke borbe diljem europskog kontinenta, ali stanje stvari koje ne dopušta da eskalacija preraste u otvoreni rat. Istodobno, američko-ruska konfrontacija može se u najgorem slučaju proširiti na proxy ratove na Bliskom istoku ili u Africi ako Sjedinjene Države odluče ponovno uspostaviti svoju prisutnost nakon katastrofalnog povlačenja iz Afganistana.
Održavanje komunikacije, posebno o strateškoj stabilnosti i kibernetičkoj sigurnosti, bit će ključno. Primjetno je da se američko-ruska suradnja na zlonamjernim cyber-aktivnostima nastavlja i tijekom trenutnih napetosti. Nužnost održavanja rigoroznih sporazuma o kontroli naoružanja bit će još veća nakon ukrajinskog rata i režima sankcija koji ga slijedi.
Nijedna pobjeda nije stalna
Kako se kriza u Ukrajini razvija, Zapad ne smije podcijeniti Rusiju. Ne smije se oslanjati na priče nadahnute željama. Ruska pobjeda u Ukrajini nije znanstvena fantastika.
Ali ako Zapad može malo učiniti da spriječi rusko vojno osvajanje, moći će utjecati na ono što će se dogoditi nakon toga. Vrlo često, sjeme nevolje leži ispod ljuske vojne pobjede. Rusija može uništiti Ukrajinu na bojnom polju. To Ukrajinu može učiniti propalom državom. Ali to može učiniti samo kriminalnim ratom i uništavanjem života jedne nacionalne države koja nikada nije izvršila invaziju na Rusiju. Sjedinjene Države i Europa i njihovi saveznici i drugi dijelovi svijeta izvući će zaključke i biti kritični prema ruskim akcijama. Svojim savezništvom i svojom podrškom narodu Ukrajine, Sjedinjene Države i Europa mogu utjeloviti alternativu agresivnim ratovima i pristupu “povijest pišu pobjednici”. Ruski napori u sijanju nereda mogu se suprotstaviti naporima Zapada u uspostavljanju reda.
Kao što su Sjedinjene Države zadržale diplomatska predstavništva triju baltičkih država u Washingtonu, D.C., nakon što su bile pripojene Sovjetskom Savezu tijekom Drugog svjetskog rata, Zapad se može staviti na stranu pristojnosti i dostojanstva u ovom sukobu. Ratovi koji se dobivaju nikad se ne dobivaju zauvijek. Prečesto zemlje s vremenom pobjeđuju same sebe pokretanjem i onda pobjedom u pogrešnim ratovima.
Izvor: Foreign Affairs
