Zašto neki ljudi bježe od odgovornosti?
Takvi ljudi zapravo ostaju emocionalno nezreli i nedovršene ličnosti. Jer im prođe više od pola života da bi se jednog dana suočili sa gorkom činjenicom da su potratili svoj život. Da se osjećaju jadno, usamljeno, razočarano, itd. Jedna od njih mi se požalila da ima osjećaj kao da joj je netko ukrao život.
Prvo su to bili roditelji odnosno bipolarni otac i narcisoidna majka. Kasnije se sličan scenarij prenio u njezinoj romantičnoj vezi odnosno braku. Jer i dalje živi sa emocionalnim zlostavljačem. Ne želi se probuditi i preuzeti odgovornost za svoj život jer ponekad je lakše biti u ulozi žrtve nego se resetirati i započeti sve iz početka.
Iz nekog razloga ljudima je jako teško da se suoče sa svojim problemima, traumama i strahovima koji leže u pozadini. Pa je lakše životariti umjesto da se probude iz hipnoze, shvate na čemu su i preuzmu kormilo odgovornosti u svoje ruke. Za početak da naprave neku bilancu svoga života – što je dobro a što nije dobro i ispravno i čini osobu nesretnom, neurotičnom, ogorčenom i bolesnom. Oni pate, djeca pate, svi se skupa muče i pate i nesretni su a ipak ništa ne poduzimaju.
Ništa više nema smisla
Jako je teško odlučiti se za promjene pa je ovako sigurnije, mnogi misle. I tako, mjeseci i godine prolaze. Svakim danom raste ogorčenost i razočaranost na ljude oko sebe i život. Preplavljeni ste osjećajem usamljenosti i možda više ne vidite nikakav smisao u ničemu.
Svakim danom ste stariji (ali ne i mudriji). Više ne možete vratiti vaš najdragocjeniji resurs – vrijeme. Djeca rastu i oni imaju svoje živote. Vi se nalazite pred zidom besmisla i ne znate više što, kako i kamo dalje.
Kada će mi biti bolje?
Buđenje zna biti sve samo ne ugodno. Nažalost i vrlo često kruta stvarnost života budi neke osobe iz anestezije. Očito da neki ljudi moraju dovoljno trpjeti u životu, primjerice u nekoj nesretnoj vezi dok doslovce ne lupe glavom o zid i ne prokrvare da shvate da su cijelo vrijeme živjeli u jednoj velikoj iluziji.
Dakle, moraju trpjeti prije nego se probude i konačno udare šakom o stol i kažu ‘’Sada je dosta. Sigurna sam da postoji bolji život od ovog emocionalno ”ovisničkog” i lažnog života u kojem se uvjeravam da i nije tako loše i da bi moglo biti i gore’’!
Upravo tako, mnogi započinju rješavati neki svoj kronični problem. Tek kad obole ili mentalno ili tjelesno (psihosomatske bolesti) i kada im više bude dosta te bolesti – koja se može manifestirati kao neka tjelesna bolest, neuroza, ovisnost, i u najgorem slučaju psihoza.
Sve dok ste u otporu nema promjena na bolje
Koliko god mi mislili da možemo sami sebe iscijeliti, to baš i nije uvijek tako i zato je ponekad bolje potražiti stručnu pomoć. Iako moram iskreno priznati da iz moje perspektive – psihološka pomoć i rad na sebi može, ali i ne mora nužno svakome pomoći. Jedno od čestih pitanja bude. – ”O čemu to ovisi da li ću odnosno kada ću se osjećati bolje”?
Prvo i osnovno, to da li i kada će vam biti bolje ovisi o tome koliko je jak neki otpor kojemu se podsvjesno odupirete. Prema tome, moj odgovor na pitanje ”kada će mi biti bolje”? Glasi – onda kada uspijem poljuljati pa tek onda srušiti vaš unutarnji otpor i unutarnje konflikte s kojima se podsvjesno borite i zbog koji imate osjećaj da se neprestano vrtite u začaranom krugu!
Eto, tada će biti bolje. To bi ”prevedeno” značilo da je nužno suočiti se sa sobom i sa svim svojim demonima (strahovima) koji vas blokiraju i drže taocima.
Strah naš svagdašnji
Drugim riječima, kada govorimo o radu na sebi kao procesu, to znači da kroz taj proces postupno prolazimo kroz faze otpuštanje otpora i unutarnjih konflikata. Odnosno svega onoga čemu se odupiremo i čvrsto držimo za sebe jer se bojimo.
Čega se vi bojite? Koji su vaši najveći strahovi koji vas paraliziraju i koče da nešto promijenite u vašem životu?
Izvor: ekreator.hr
