Vrlo malo ljudi uživa u priznavanju svojih pogrešaka. Ne postoji navala dopamina koja prati ispriku. Nema dubokog, emocionalnog olakšanja kada kažete “pogriješio sam”. I, zasigurno, nema jamstvaJamstvo je odgovornost jedne osobe za obvezu koju druga osob... da će primatelj isprike pozitivno reagirati. Zato i ne čudi da toliko ljudi uporno odbija ispričati se ili ne želi priznati da su pogriješili.
Evo 8 razloga zašto se ljudi nerado ispričavaju.
1. Boje se da će ih se smatrati slabima
Činu kao što je priznanje pogreške ili isprika, kojemu je potrebno toliko hrabrosti, zapadna društva uglavnom pripisuju slabost.
“Ostani pri svom, ne povlači se, ne budi kukavica.” Samo su neki od toksičnih izraza koje biste mogli čuti.
Ipak, ispričavanje nije slično podčinjavanju drugome ili osjećaju prevladanosti.
Priznati da ste nekome nanijeli nepravdu zahtijeva dovoljno suosjećanja i poštovanja prema sebi i drugima u svom životu. Takvo samopouzdanje nikada ne treba smatrati slabošću.
2. Boje se odmazde
Neki ljudi žive unutar svog „oko za oko“ oblačića u kojem vjeruju će im se svaki „prekršaj“ koji priznaju sigurno ponovno vratiti.
Stoga je posljednja stvar koju žele učiniti otvoriti se tako bolnoj opciji. To su ljudi koji nisu sasvim naučili vjerovati drugima.
Jedan od načina da se nosite s njima je postaviti čvrste granice, tj. ne dopustiti im da se toliko približe stvarima koje su vam bitne da bi vas mogli uznemiriti.
Čovjek bi se nadao da bismo mogli navesti ovu vrstu osobe da nauči vjerovati. Ali ako nemamo dovoljno sredstava da ukrotimo lava, njihov put do povjerenja, poštenja i ranjivosti bit će dug i naporan.
3. Boje se da će nekoga izgubiti
Postoji uvrnuta logika u razmišljanju: “Povrijedio sam te, ali ispravljanje štete će te dodatno povrijediti do te mjere da ćeš otići.”
Jedan od najvećih strahova koji se krije iza nevoljkosti da se ispričamo ili priznamo pogrešku je paralizirajuća pomisao da ćemo nekoga ili nešto izgubiti zbog toga.
Ovaj strah proganja ljude kojima je potrebno stalno uvjeravanje, a s njim se možete nositi ako budete što otvoreniji i iskreniji.
Vodite primjerom. Ako vide da ne trebamo nestati iz njihovih života zbog svojih pogrešaka, lakše bi priznali svoje.
4. Boje se da nisu savršeni
Čovjek se pita koliko bi život svima bio puno lakši da svatko kada se probudi ujutro odvoji trenutak da sebi kaže: “Ja sam čovjek.”
Svi griješimo. Svi donosimo loše prosudbe. Svi mi radimo stvari koje možda ne bismo ponovno učinili. Biti u stanju vidjeti to i raditi na ispravljanju svojih pogrešaka zahtijeva milost i suosjećanje.
Oni koji osjećaju da ih se nikada ne smije smatrati ništa manje od “savršenim” skrivaju strahove i nesigurnosti koji ne čine ništa drugo nego zabijaju klin između njih i drugih.
Prihvaćanje je veliko za te ljude. Pomozite im dajući im do znanja da su voljeni. Nježno ih podsjetite da su pogreške neizbježne i da je čak i otvoreno laganje drugima ljudski kao i udisanje zraka.
Ako znaju da ih nećete grditi zbog pogreške, možda će biti spremniji priznati da su pogriješili.
5. Uživaju u kaosu
Postoje oni koji, iz svojih vlastitih izopačenih razloga, zapravo uživaju vladati nevoljom. Uskraćivanje i zlodjela ih hrane. Narcisi to rade cijelo vrijeme. Mazohisti također.
Kako se onda nositi s nekim tko namjerava stvoriti situacije koje zahtijevaju njihovu ispriku?
Jednostavno: nema načina.
Kao i kod onih koji nisu naučili vjerovati drugima, razborito je aktivno održavati granice prema tim ljudima.
Ako vas takvi gospodari kaosa mogu izmanipulirati da se ispričate za njihove pogreške, oni su puni osjećaja da su zaradili svoju emocionalnu plaću za taj dan.
6. Nesvjesni su
Osobu se može uhvatiti sa spuštenim hlačama, prstima u tegli s marmeladom, s lažnom osobnom iskaznicom zalijepljenom na čelo, da se lažno predstavlja kao Papa – a opet, kada treba biti prozvan zbog svojih nedjela, uspijeva se praviti kao da se ništa nije dogodilo.
Što učiniti s nesvjesnom osobom? Znanost to tek treba otkriti.
Doduše, postoje mnogi koji su sociopati, pa im nedostaje sposobnost otkrivanja društvenih znakova koji su lako vidljivi većini čovječanstva. Ali nesvjesnost može ići i dublje od toga.
Opasnost od nesvjesnosti je da to može biti naučeno ponašanje, ono koje štiti i mazi učenika, čineći ga teškim kao dijamant za proboj. Ispričat će se ako njihov osjećaj krivnje dobije dovoljno poticaja izvana. Ali ne očekujte da će se to dogoditi brzo ili bez značajnih poticaja s vaše strane.
7. Tvrdoglavi su
Tvrdoglavost je kombinacija svih prethodnih mana.
Tvrdoglavi ljudi svjesni su svojeg položaja, svjesni su krivnje, svjesni boli drugih i svjesni su da jednostavna isprika ili priznanje pogreške može pretvoriti situaciju iz nesnosne u podnošljivu.
ALI, oni sami sebe u tome sprječavaju principom… ma kakav god taj princip bio.
Najbolji način da natjerate tvrdoglavu osobu da se ispriča jest da joj ne dopustite da postigne svoje. Javno prozovite njihov blef. Budite uporni u potrebi za rješenjem.
Kad vide da njihova načela samoodržanja ništa ne znače, općenito će se – iako nevoljko – prikloniti.
8. Oni ne žele biti prvi
Vjerojatno smo svi u životu imali tu osobu koja nas je razbjesnila, a mi, oni i sve strane smo bili svjesni da je neka vrsta isprike neophodna.
Većina nas će biti prvi koji će stidljivo ponuditi tu maslinovu grančicu, na veliko olakšanje svih uključenih.
No ima i onih koji odbijaju započeti proces mirenja. Neki će čak odbiti priliku da se ispričaju nakon što je to učinila druga strana.
Kako se možete nositi s takvim ljudima, a da se ne naljutite ili potpuno ne prekinete veze?
Usmjerite ih nježnim provociranjem.
Pitanje “Jesi li nešto htio reći?” tijekom hladnog, bezazlenog trenutka dobar je način da ih natjerate da krenu prema popravljanju situacije. Jer – isprika im je uvijek na pameti, samo je zaobilaze izreći.
Još jedan dobar način da se nosite s ovim tipom je da se direktno pozabavite neizgovorenom isprikom/priznanjem.“Moramo razgovarati”, ili nešto slično, daje im do znanja da ozbiljno mislite. Fokusira njihov um i sprječava bilo kakva daljnja izbjegavanja.
Izvor: A Concious Rethink
