Ako pokušate platiti neki proizvod ili uslugu komadom papira, vjerojatno ćete upasti u neprilike, osim ako je taj komad papira novčanica od, npr. 100 USD ili 100 EUR.
Što je onda to što razlikuje bilo koji komad papira od komada papira koji se zove novčanica? Realno, novčanica se ne razlikuje mnogo po svojim svojstvima od bilo kojeg drugog komada papira:
– Ne možemo je pojesti
– Ne možemo od nje sagraditi druge stvari
– Ne možemo je ni spaliti (jer je npr. U SAD-u nelegalno spaliti novčanicu)
U čemu je onda stvar? Odgovor je vjerojatno poznat većini ljudi . Novčanice od 100 EUR ili 100 USD printaju vlade i proglašavaju ih svojom službenom valutom. Međutim, ta činjenica samo znači da su novčanice legalne, ali ne I da imaju neku vrijednost.
Ono što novčanicama (najviše) daje vrijednost jeste to koliko ih (malo ili puno) ima u opticaju.
Kroz povijest, mnoge novčanice su bile direktno vezane za vrijednu robu (kao što su zlato ili srebro). Količina novca u opticaju ovisila je o tome koliko postoji pokrića u toj vrijednoj robi (npr zlatu ili srebru).
Nestanak zlatnog standarda i Fiat novac
Međutim, nakon što je SAD 1971. godine napustio “zlatni standard”, količina novca je prestala biti povezana s količinom zlata. Tako američki dolar postao tzv. “Fiat novacRiječ „fiat“ u ekonomiji se odnosi na monetarni koncept...”, tj. Novac koji nije povezan ni sa jednim stvarnim resursom, već je njegova količina ovisila isključivo o politici države koja je određivala koliko novca treba štampati. Takav sustav je usvojila velika većina svjetskih zemalja.
Koja onda grana vlasti u jednoj državi određuje politiku štampanja novca? Odnosno, tko određuje količinu novca u opticaju? Da li je to zakonodavna, izvršna ili sudska vlast? Odgovor je, za veliku većinu svjetskih zemalja i za sve razvijene svjetske demokracije, nijedna od njih – ni izvršna, ni zakonodavna ni sudska. Odgovor je neovisna Središnja banka, monetarna vlast u državi, na koju ni jedna druga grana vlasti ne bi trebala imati utjecaj. Npr. U SAD je to FED, a predsjednika FED-a predlaže Predsjednik SAD, a bira i potvrđuje zakonodavna vlast (kongres).
Postavlja se pitanje, kad već novac nije vezan za neki eksterni resurs, zašto država ne bi tiskala neograničenu količinu novca? Odgovor je da bi u tom slučaju novac bio bezvrijedan. Razmislimo na trenutak o svrsi novca, a to je da bude sredstvo koje omogućuje razmjenu dobara i usluga:
– Slučaj 1: ako bi se ukupna količina novca u opticaju povećavala puno brže nego se povećava ukupna količina dobara i usluga koje se nude na tržištu. Tada bi se, s vremenom, za svaku novčanicu moglo kupiti sve manje i manje dobara i usluga. U tom slučaju bismo govorili o inflaciji
– Slučaj 2: ako bi se ukupna količina novca u opticaju povećavala puno sporije od ukupne količine roba i usluga. U tom slučaju za jednu novčanicu bi se moglo kupiti sve više i više roba i usluga, i tada bismo govorili o deflaciji.
Što je gore inflacija ili deflacija?
U slučaju inflacije (kada se za jednu novčanicu može kupiti sve manje i manje roba i usluga), ljudi odlučuju da se što brže rješavaju novca koji postaje bezvrijedniji, i kupuju sve više dobara i usluga. To uzrokuje gomilanje roba i usluga i povećanje potrošnje. Posljedično, kompanije sve više i više povećavaju proizvodnju da bi zadovoljili potražnju (koju ne mogu zadovoljiti). Tada dolazi do nestašica roba i cijene im rastu. (Ako vam ovo zvuči poznato i podsjeća vas na sadašnju situaciju u kojoj se svijet nalazi, to nije slučajno).
U slučaju deflacije (kada ukupna količina novca raste sporije nego ukupna količina roba i usluga, i novac kroz vrijeme postaje vrijedniji), ljudi imaju nagon da čuvaju novac i ne troše ga. Pad potrošnje posljedično uzrokuje pad proizvodnje (jer kompanije nemaju kome prodati veću količinu roba i usluga.Pad proizvodnje uzrokuje recesiju, odnosno, pad ekonomske aktivnosti. Pošto je ponuda robe veća od potražnje, i cijene padaju.
Pa što je gore, inflacijaInflacija je povećanje opće razine cijena u određenom vre... ili deflacijaDeflacija je pojava suprotna inflaciji, a označava pad opć... ? Većina ekonomista smatra da nijedan od ovih ekstrema nije dobar. S tim što se smatra da blaga inflacija do 2% pozitivno utječe na ekonomsku aktivnost.
Središnje banke zato koriste mnoge podatke i analize (kao što su povijesne stope inflacije, stopa nezaposlenosti, kretanje BDP, međunarodna kretanja…) da bi donosile odluke koje održavaju delikatan balans između ukupne količine novca u opticaju i ukupne količine roba i usluga. Cilj je spriječitiekstremne inflatorne ili deflatorne šokove. (Pa čak ni tada, nažalost, ne uspijevaju uvijek održati balans, a zadnji primjer je sadašnja inflacija koja je najviša u zadnjih 40 godina).
Što, dakle, daje vrijednost novcu?
Vrijednost novcu jedne države daje činjenica da je u toj državi proglašen “zakonskim sredstvom plaćanja” – ukratko i pojednostavljeno, novac vrijedi samo zato jer je “država rekla da vrijedi” i jer ljudi i kompanije vjeruju da ga mogu zamijeniti za dobra, usluge ili novac druge države onda kad požele. To da je novac “zakonsko sredstvo plaćanja” u jednoj državi je potreban, ali nije i dovoljan uvjet – ako ljudi ne vjeruju u njegovu vrijednost, neće ni vrijediti.
Iako je diskutabilno da li su kriptovalute novac ili samo imovina (ako prihvatimo definiciju da je novac zakonsko sredstvo plaćanja, po tome kriptovalute nisu novac, jer gotovo da i nema države koja ih je prihvatila kao zakonsko sredstvo plaćanja), u praksi vidimo da se plaćati može i kriptovalutama.
Zašto je to tako? Zato jer kriptovalutama vrijednost daje činjenica da postoje ljudi koji vjeruju da kriptovalute vrijede, i spremni su ih prihvatiti u zamjenu za robe ili usluge koje daju, ili su ih spremni zamijeniti za dolare ili eure.
Svodi se na to da je vrijednost novca (bilo da se radi o Fiat novcu ili kriptovalutama) bazirana na povjerenju, ili u nekim slučajevima “kolektivnoj deluziji” o tome koliko vrijedi danas i očekivanjima koliko će vrijediti u budućnosti.
Autor: uredništvo Financa.ba
