“Mnogi su ljudi, različite dobi, koji se često, neki i godinama, žale na osjećaj umora. Među njima ima mladih i vrlo mladih koji nas iznenađuju i zbunjuju upornim žalbama na umor.”
Kada liječnik zamoli takve osobe da detaljnije opišu svoje stanje umora, upada u oči relativna oskudnost opisa s jedne strane, a s druge monotonija i stereotipnost opisa.
Osjećaj umora kod takvih ljudi obično znači opću letargiju, tjelesnu i psihičku slabost, brzo umaranje nakon napora, neraspoloženje, pospanost, ponekad rezignaciju ili apatiju.
Vladeta Jerotić o ‘pravu’ na umor
Kada, kako piše Jerotić, isključe sve laboratorijske i fizikalne analize i postojanje bilo kakvog fizičkog oboljenja kod ljudi kod kojih prevladava umor, često je problem nešto drugo.
Neuroza.
To je neuroza koja ističe umor kao svoje upozorenje ili alarmantni signal. Kaže da u osobi postoje unutarnji duboko skriveni sukobi. Njihova ih osobnost svjesno ne želi, ne može ili ne želi prepoznati. Od tih nesvjesnih sukoba brani se osjećajem dugotrajnog umora.
Nije moguće, kako piše Vladeta Jerotić, rasvijetliti sve, pa čak ni većinu tih osobnih sukoba. Brojni su i svi ih imaju i nose.
Ovim želim reći da svatko ima ‘pravo’ biti povremeno i nakratko umoran zbog psihički konfliktnih razloga, pa čak i dopustiti sebi ‘luksuz’ ne prepoznavanja konflikta, prepuštajući se bezazlenoj iluziji da je do umora došlo. Kao posljedica pretjeranog rada, preopterećenog želuca ili promjena ‘atmosferskog tlaka’.
No, kada govorimo o umoru kao znaku neuroze, mislimo prije svega na osobe mlađe i srednje dobi kojima je umor više-manje stalni pratilac u životu. I sami su prestali vjerovati da je umor posljedica neke ‘podmukle bolesti’ te su zbog umora ozbiljno spriječeni u ispunjavanju životnih obveza‘, piše psihijatar Vladeta Jerotić u knjizi Čovjek i njegov identitet.
Koji su to unutarnji sukobi?
Vladeta Jerotić u tekstu se osvrće na prilično rašireni oblik umora koji je posljedica povrijeđenog osjećaja vlastite moći, odnosno ozbiljnije poljuljanog osjećaja sigurnosti.
Svatko je iskusio da ima dana kada mu ništa ne ide, da nije uspio ostvariti ono što je naumio i do čega mu je stalo. Svi će to nazvati neuspjehom, ali problem s neuspjehom je kada se ne analizira. Psihijatar iz iskustva piše da neanaliziranje neuspjeha neprimjetno dovodi do povećanja broja poduzetih radnji u budućnosti sa sličnim završetkom – neuspjehom. Također može biti nedovoljan uspjeh ili nezadovoljavajući uspjeh. A, posljedica je ista – stari poznati osjećaj umora.
„Zato je potrebno svako malo zastati u užurbanom tijeku vremena, razmisliti o sebi i zaviriti u one dublje i manje prozračene odaje osobnosti. Cilj je tamo otkriti nešto što će ukazati ne samo na uzrok umora, nego i na mogućnost njegovog otklanjanja”, preporučio je Jerotić i dalje napisao:
“Iznenađujuće je malo ljudi sklono istraživanju ‘prašnjavih stvari’ u svojoj nesvijesti. Koristeći se snagom volje i razuma, čini se da je čovjek postao gospodar svoje duše i vanjske situacije, te nema ni najmanje sklonosti da u sebi prizna bilo kakvu nesvjesnu moć koja nije podložna njegovoj svjesnoj kontroli.
To prepoznavanje vodi u patnju jer znači nemoć i gubitak kontrole nad sobom. A patnja je sramota koju treba skrivati. Krug se zatvara, a neuroticizam u čovjeku raste. Ovako psihijatar to jasno objašnjava.
Korijen umora i neuroze
Karen Hornay jedna je od boljih stručnjakinja za neuroze i pisala je o njihovim korijenima, uključujući i korijene umora. Ovako upozorava veliki psihoanalitičar:
Korijen neuroze, pa i umora kao jedne od mogućih manifestacija neuroze, gotovo je uvijek isti:
- Idealizirati sebe
- Postavljanje nemogućih zahtjeva pred osobnost u ostvarivanju ambicija
- Potraga za slavom i s tim povezano lako povrijedi neurotični ponos
- Prezir prema sebi
- Strah od ovisnosti
- Otuđenost od sebe.
S jedne strane postoje ljudi, kako piše Karen Hornay, koji su spremni boriti se sa svojim problemima, preuzeti odgovornost za posljedice svojih postupaka, ne očekuju da drugi riješe njihove probleme. Za njih ponos i čast znače potvrdu vlastite vrijednosti i zrelosti.
S druge strane, neurotične osobe pune su zahtjeva okoline, a kada nešto traže od sebe, onda ti zahtjevi nisu u skladu s njihovim mogućnostima. S vremenom sve češće doživljavaju razočaranja zbog neispunjenih očekivanja, a takve osobe reagiraju:
Agresivan i osvetoljubiv prema okolini
Ili samoprijezirom i mržnjom prema sebi kao ‘slabiću’ i nesposobnom za životnu borbu.
“U oba slučaja neurotične reakcije, umor je čest i čest simptom dekompenzirane neuroze”, zaključuje Karen Hornay.
Vladeta Jerotić na izlazu
Vladeta Jerotić piše da uvijek postoji izlaz i pomoć iz ćorsokaka neuroze. Najvažniji korak mora poduzeti sama osoba, što je često ‘teža odluka od teške operacije’.
Od čega se sastoji taj ‘skok u postojanje’ od jalovosti i ništavnosti neuroze? Psihijatar Vladeta Jerotić piše:
„U nemilosrdnom prepoznavanju lažnog ja, izmišljenog i umišljenog ja, ispraznog, ponosnog i slavoljubivog ja, ‘cara prirode’ (koji uništava prirodu), sadističkog ja i mazohističkog ja (ne ide se bez drugog)...”
Intelektualni uvid nije dovoljan, a oštroumnost je jednako često oružje neurotične obrane kao i skepticizam.
Tek nakon Narcisove metamorfoze, nezamislive bez patnje, javljaju se najdragocjeniji biseri osobnosti:
- Sposobnost i snaga da volite i nekog drugog
- Spontana potreba da se pomogne drugima
- Dijeliti bol i radost s drugima bez lažnog sažaljenja i bez zavisti
- Reći Ti od Ja drugome
To se može postići samo kada čovjek dođe do ‘pojedinca’ koji je svjestan svog identiteta i koji jednog dana postane umoran zbog punine ispunjenog života, a ne zbog praznine neprepoznate neuroze”, rekao je Vladeta. Jerotić prije 20-ak godina svima koji su spremni krenuti u potragu za sobom.
Izvor: bonitet
