Kaže se da je dobar kompromis onda kada su obje strane nezadovoljne. Nezadovoljstvo bjesni u ekonomiji nakon lockdown-a. Kućanstva kažu da poduzeća, podižući cijene, pridonose stopi inflacije u razvijenijim zemljama od 6,6% na godišnjoj razini.
Poduzeća odbacuju takve optužbe, vjerujući da je njima nanesena nepravda. Žale se da su zaposlenici postali nezahvalnici koji zahtijevaju sve veće plaće.
Ranije ovog mjeseca Andrew Bailey, guverner engleske središnje banke (BoE), izazvao je kontroverzu sugerirajući da bi radnici trebali ublažiti svoje zahtjeve za većim plaćama – iako nije rekao tvrtkama da ne podižu cijene.
U tijeku je bitka između viših plaća i viših cijena u trgovinama. A pobjednik može biti samo jedan, uz sve ostale stvari jednake. Općenito govoreći, ekonomski output mora se kretati ili do vlasnika kapitala (u obliku dobiti, dividendi i rente) ili radnicima u obliku nadnica, plaća i povlastica.
Ekonomisti to nazivaju udjelom “kapitala” ili udjelom “rada” u BDP-u. Što od ovo dvoje ima prednost u ekonomiji nakon lockdowna, kapital ili rad? The Economist je promatrao niz pokazatelja kako bi odgovorio na ovo pitanje.
Prvo je izračunat udio rada i kapitala u BDP na uzorku od 30 uglavnom bogatih zemalja. U 2020. ukupni udio BDP koji odlazi radnicima (udio nadnica, plaća i drugih primanja u BDP) u ovoj grupi zemalja je porastao (vidi Grafikon 1).
To se desilo uglavnom zato što su tvrtke nastavile isplaćivati plaće djelatnicima – uz veliku pomoć vladinih poticajnih programa – čak i kada je BDP pao za vrijeme lockdowna. Dakle, u bitki između rada i kapitala, ovdje je pobjedu odnio – rad.
U novije vrijeme, međutim, čini se da se bitka odvija u korist kapitala. Otkako je dostigao vrhunac 2020. godine, udio rada u BDP u bogatom svijetu pao je za 2,3 postotna boda, s tim što su podaci raspoloživi do rujna 2021.
Od tada, podaci i procjene pokazuju da se zemlje mogu podijeliti u tri skupine, ovisno o tome kako se borba između rada i kapitala odvija.
Tri skupine zemalja
U prvoj skupini je Velika Britanija. Tamo se rast plaća kreće oko 5% godišnje, što je neuobičajeno brz rast plaća za standarde bogatog svijeta. S druge strane, čini se da korporacije nemaju veliku moć povećanja cijena svojih proizvoda i usluga, što znači da se muče u tome da u potpunosti nadoknade veće troškove plaća višim cijenama. The Economist procjenjuje da je nominalna dobit u funtama po jedinici prodane robe i usluga otprilike na razini one s početka 2019. godine, iako su jedinični troškovi rada rasli za oko 3% godišnje. Zato se čini da rad ovdje pobjeđuje na račun kapitala. Možda gospodin Bailey (guvrener BoE) ima pravo.
Drugu skupinu čini bogatije zemalje izvan Amerike. Čini se da tamo ni rad ni kapital ne mogu pobijediti. Nakon ispravljanja poremećaja povezanih s pandemijom, čini se da se japanski rast plaća usporava na ispod 1% godišnje, pokazuju podaci banke Goldman Sachs. Rast plaća u Australiji, Francuskoj i Njemačkoj i dalje daleko ispod onoga što je bio prije pandemije.
Radnici se u tim zemljama baš i ne pridružuju onim zemljama gdje plaće rastu. Međutim, ni poduzeća ne rastu. U Europi su profitne marže prije oporezivanja, mjerene na nacionalnoj razini, posljednjih mjeseci porasle, ali su i dalje ispod onoga gdje su bile neposredno prije pandemije. U Japanu se dobit velikih i srednjih tvrtki prije oporezivanja nedavno vratila na razinu prije pandemije. Međutim, profit manjih tvrtki ostaje znatno ispod.
Amerika je u trećoj skupni zemalja
U trećoj skupini je Amerika. Tamo je rast plaća relativno brz, oko 5% godišnje. No, kao što je vidljivo u njihovim najnovijim financijskim rezultatima, velike američke tvrtke koje kotiraju na burzi rade bolji posao u smislu zaštite svojih profitnih marži nego što su analitičari očekivali.
Niz neobično velikih državnih poticaja može značiti da su kućanstva u stanju apsorbirati više cijene koje tvrtke nameću. Početkom veljače je Amazon izjavio da će povećati cijenu svog Prime (streaming) članskog paketa za 17% na svom domaćem tržištu u Americi – iako je odlučio ne vršiti porast cijena u drugim dijelovima svijeta.
Neke tvrtke povećavaju svoje marže unatoč rastućim troškovima. Tyson, američki proizvođač mesa, izvijestio je o 18-postotnom skoku troškova svojih inputa u posljednjem tromjesečju u usporedbi s godinom ranije, 19,6-postotnom povećanju prosječne prodajne cijene i 40-postotnom povećanju operativne dobiti. Iz Tysona kažu da rastuće cijene mesa nisu usporile potražnju.
U nedavnom izvješću, analitičari Bank of America tvrde da veća moć određivanja viših cijena pomaže objasniti zašto američke dionice imaju veći omjer cijene i zarade od europskih.
Hoće li pobijediti rad ili kapital?
Priča još nije gotova. Neki ekonomisti se pitaju da li će radnici uskoro zahtijevati još veće plaće kako bi nadoknadili više cijene proizvoda i usluga. O tome već postoje neki dokazi u Americi i Britaniji, gdje se čini da se rast plaća ubrzava. Očekivanja poduzeća za budući rast plaća ostaju prilično konzervativna, iako bi se to uskoro moglo promijeniti.
Ako plaće počnu brže rasti, spirala rasta cijena i posljedičnih zahtjeva za rastom plaća mogla bi se pokrenuti iznova. Ubrzo bi ekonomija nakon lockdowna mogla izgledati kao pravi kompromis – u kojem nitko nije zadovoljan – zaključuje The Economist.
