Vrijedni, angažirani, prezaposleni i ambiciozni roditelji postali su nova kategorija u poslovnom svijetu, pa tako i među roditeljima.
Ukratko, sve je više analiza i istraživanja koja potvrđuju da velik broj roditelja prati svoju djecu koristeći sve dostupne alate. Od špijuniranja njihovih aktivnosti na društvenim mrežama do postavljanja kamera gdje god je to moguće.
Još jednom ukratko – pojavile su se pretpostavke (koje više nisu) da je prevelika briga za djecu i praćenje aktivnosti djece razlog povećanog broja anksiozne djece i izraženijeg osjećaja bespomoćnosti (pa i besmisla).
Kontrola i nadzor sveprisutni
Statistika za statistikom potvrđuje i upozorava da je psihičko stanje mladih sve gore. Istraživanje je počelo u Americi, uglavnom u razdoblju pandemije izazvane društvenim mrežama. Danas su te studije prešle ocean i porast depresije kod djece i spomenute anksioznosti naširoko se označava kao kriza. Tražimo uzroke.
Pokušaji roditelja da neumorno bdiju nad svojom djecom, čak i opsesivno prate živote svojih potomaka, a sve iz ljubavi i brige, nisu pomogli.
Jedna od autorica kojima je ova tema u prvom planu, Devora Heitner, nedavno je u Atlantiku iznijela čvrst argument da korištenje tehnologije za praćenje djece ima štetne posljedice.
“U istraživanju od prije sedam godina čak 61 posto roditelja priznalo je da prati internetske aktivnosti svoje djece. “Gotovo polovica je rekla da gleda poruke na telefonima svoje djece kao i njihove popise poziva”, rekao je Heitner. Zanimljiv je i podatak da 30 posto roditelja tehnologijom prati svoju djecu kada krenu u srednju školu, pa čak i na fakultet. Danas su ti postoci veći i to je zabrinjavajuće.
Praćenje je sveprisutno. Roditelji su postali pravi vješti detektivi. Psiholozi i pedagozi podsjećaju da je takvo ponašanje kontraproduktivno ako žele da im se djeca osamostale i donose ispravne odluke.
Put manjeg otpora
Praćenje djetetove lokacije zahtijeva daleko manje truda nego teški razgovori o tome što od njega očekujete kada je riječ o alkoholu, seksu, drogama i drugim izazovima u tinejdžerskom životu, prije svega, istaknula je Heitner. Zamjena razgovora video ili drugim nadzorom roditeljima samo daje lažan osjećaj sigurnosti, a djeci čini veliku štetu.
“Roditelji dobivaju lažan osjećaj sigurnosti i ostavljaju svoju djecu loše pripremljenu za budućnost bez njih”, dodala je Heitner.
Istraživanja su također pokazala da djeca mrze ovakvu raspodjelu moći u kojoj ih prate odrasli. Između roditelja i tinejdžera stvara se delikatan odnos, koji se može nazvati i suparničkim. Zašto bi ti djeca išta govorila kad ćeš ih ti ionako slijediti? I, zar tinejdžeri ne zaslužuju svoj prostor za razvoj svojih identiteta? Ovo su samo neka od pitanja i zaključaka koje Heitner iznosi.
Narušeno povjerenje i nezrela djeca
Neumorno praćenje i kontrolu ponašanja djece omogućuje tehnologija. Rezultat je narušeno povjerenje i nezrela djeca. Također može dovesti do viših razina anksioznosti i depresije.
Tim psihologa Camila Ortiza i Lenore Skenzi podsjeća roditelje na posljedice njihove kontrole. Kad djecu držite podalje od očiju, ona ne uče važne životne vještine. Ali zato ih učite da o sebi razmišljaju kao o bespomoćnim i krhkim bićima koja žive u okrutnom i zastrašujućem svijetu.
“Ovaj stalni nadzor i uplitanje u živote djece može ugroziti šanse djece da postanu hrabri i otporni ljudi”, jedna je od poruka psihologinje.
Eksperimenti provedeni u školama gdje je djeci ponuđeno da sami izaberu izazove i probleme koje će svladati pokazali su poboljšanje. Kada su djeca prepuštena sama rješavanju problema, a roditelji i učitelji ih podržavaju da budu neovisni, samopouzdanje raste, a anksioznost je manja.
“Statistički gledano, ova terapija osamostaljivanja djelovala je bolje od lijekova i brže od kognitivno-bihevioralnih terapija”, tvrde Ortiz i Skenzi i podsjećaju koliko brižni i dobronamjerni roditelji mogu naštetiti svojoj djeci uz pomoć novih tehnologija.
Izvor: bonitet
