Ljudi obično misle da moraju biti nadljudski jaki i da svaka slabost umanjuje njihovo vodstvo. Zapravo, upravo je suprotno. Nepriznavanje naših slabosti je kontraproduktivno iz dva jednostavna razloga:
- to je neodrživo. Život nas neizbježno sustiže i tada se, na kraju, moramo suočiti s neizbježnom stvarnošću da smo ljudi, sa slabostima, manama i greškama.
- to je loše vodstvo. Liderstvo je veza. Ljudi će vas slijediti, marljivo raditi za vas, stvarati, riskirati i žrtvovati se za vas samo ako se osjećaju povezani s vama.
Dakle: hoće li se itko ikada moći istinski povezati s vama, stvarno vam vjerovati, iskreno vam dati sve od sebe, ako mu otkrijete samo dijelove sebe za koje mislite da će ih impresionirati? Što mislite koliko dugo možete tako izdržati? Koliko prije nego što se razočaraju?
Drugim riječima, skrivanje naših slabosti u pokušaju da budemo jaki vođe čini nas slabim vođama. Naše ranjivosti čine nas najranjivijima kada se pretvaramo da ne postoje.
Evo što je važno zapamtiti: naše borbe nas ne definiraju ništa više od naših uspjeha. Vi niste slabi; imate slabosti. Postoji razlika.
I s ovog mjesta ljudskosti, koje može sadržavati i snage i slabosti, možemo učiniti nešto najvažnije što postoji: tražiti pomoć. A trebati pomoć – tražiti pomoć – bitan je dio liderstva. Iako to možda i znate, ali vjerojatno ipak potajno osjećate da je posao vođe pomagati drugima, a ne trebati pomoć. Ali to je mit. Realnost je da vođe kojima ne treba pomoć nemaju koga voditi. Ljudi se osjećaju dobro kada pomažu. Inspirirani su kada osjete da su potrebni. Ne misle lošije o ljudima kojima pomažu, osjećaju se povezanijima.
Ja nisam nadčovjek. Niste ni vi. Nije nitko od nas. I to ne samo da je u redu, to je i bolje.
Izvor: HBR; prijevod i prilagodba: Financa.ba
