Svjetski problemi s trgovinom i transportom, nastali uslijed pandemije covida-19, preoblikuju gospodarske trendove. Dobavni lanci su poremećeni, prijevoz je poskupio i usporio, a sve to stvara nestašice i rast cijena u Europi.
Zbog toga se razmišlja o konceptu nearshoringa, povratka proizvodnje s udaljenog Istoka, posebice Kine i Indije, u lokacije koje su bliže Zapadnoj Europi. Jedna od tih lokacija je zapadni Balkan, a u širem smislu i Hrvatska može imati koristi od takvog razvoja događaja.
Kompanije iz BIH, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Kosova i Albanije vide svoju priliku u povratku proizvodnje u Europu, poglavito u države s niskom cijenom rada. Već se vidi drastičan rast narudžbi iz Zapadne Europe.
Nijemci napuštaju Kinu i mijenjaju je zapadnim Balkanom
Kompanija GS-TMT iz Travnika u BIH, u njemačkom vlasništvu, planira otvoriti novu tvornicu zbog rasta potražnje za električnim biciklima i dijelovima za automobile iz Njemačke i Austrije. Novi pogon će biti otvoren u općini Prozor-Rama, a trebala bi zapošljavati sto radnika. Paradoksalno za državu u kojoj je stopa nezaposlenosti veća od 30 posto, veliki problem će biti pronalazak radne snage.
Kompanija GS-TMT, koja zapošljava 462 radnika, smanjena je za 16 posto u 2020. tijekom pandemije koronavirusa, ali je prošle godine porasla za 32 posto, a očekuje se da će porasti za još 42% u 2022., s procijenjenim prihodima od preko 60 milijuna bosanskih maraka (32.4 milijuna dolara), izjavila je za Reuters direktorica kompanije Snježana Kopruner.
“Razlog povećanja naših prihoda je to što smo preuzeli proizvodnju dijela robe koja se proizvodila u Kini”, dodala je.
Nedavna anketa njemačkih poslodavaca je pokazala da zemlje zapadnog Balkana, uključujući Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju, smatraju poželjnim odredištima za ulaganja zbog niskih troškova rada, poreza i geografskog položaja, rekla je za Reuters Sophia Kluge iz njemačko-srpske Gospodarske komore.
Dodaje da su njemački poslodavci, iako navode infrastrukturu, upravljanje i političku nestabilnost kao izazove, također naglasili takozvanu “kulturološku blizinu” i svoje pozitivno iskustvo s radnicima iz regije, prenosi index.
Podaci potvrđuju trend, izvoz fantastično raste
Navedeni primjer je dio šireg trenda koji se događa još od 2021., koji dokazuju i brojevi. Vrijednost izvoza iz BIH je u 2021. bila gotovo za petinu veća nego 2019., a pokrivenost uvoza izvozom se popela s 58.9 posto na 66.1 posto.
U istom razdoblju je sličnim intenzitetom rastao izvoz iz Srbije, a pokrivenost uvoza izvozom je s 73.5 posto narasla na 75.6 posto. Izvoz Albanije je također rastao sličnom stopom iako je drastično rastao i uvoz pa je pokrivenost uvoza izvozom ostala oko 46 posto. Izvoz Sjeverne Makedonije u 2021. je također veći nego 2019. iako je rast bio manji nego u Srbiji, BIH i Albaniji.
I Hrvatska profitira, možda i najviše od svih
I Hrvatska profitira od trenda skraćivanja dostavnih pravaca te povratka proizvodnje u Europu. Prema Državnom zavodu za statistiku o robnoj razmjeni Republike Hrvatske s inozemstvom, ukupni izvoz u 2021. je iznosio 143.7 milijardi kuna, odnosno 19.1 milijardu eura, što je za 27.34% više nego 2019., izraženo u kunama.
To su fantastični rezultati hrvatskog gospodarstva, čak malo bolji od rezultata BIH i Srbije. Još je važnija činjenica kako izvoz raste puno brže od uvoza, a posebno pokrivenost uvoza izvozom je porasla na 67.5 posto, u odnosu na 2019. kada je iznosila 60.9 posto. To se nije dogodilo još od ranih 90-ih pa se zaista radi o povijesnom rezultatu.
U travnju ove godine su austrijski mediji javljali kako je proizvođač zrakoplovnih dijelova FACC izgradio novu tvornicu u Jakovlju, mjestu blizu Zagreba. Ulaganje iznosi 12.5 milijuna eura te je najveća greenfield investicija te kompanije izvan Austrije. Kao razlog otvaranja tvornice je naveden “ogroman” rast potražnje, zbog čega se nova tvornica planira širiti.
Čak i industrije u kojima Hrvatska odavno više nije konkurentna i zanimljiva naglo postaju interesantne. Talijanska ABS grupa, vlasnik nekadašnje Željezare Sisak, najavila je ulaganje od 200 milijuna eura u izgradnju nove valjaonice. Cijeli ciklus investicije bi trebao iznositi i do 400 milijuna eura. Slovenska Iskra je još 2021. kupila hrvatskog proizvođača električnih kabela Elku i uložila sedam milijuna eura u digitalizaciju i proizvodnju.
U tom periodu Hrvatska nije napravila nikakve značajne strukturne promjene da bi se time mogao objasniti toliki rast izvoza i investicijski val. Jedino objašnjenje je da se spomenute promjene događaju zbog šireg trenda povratka proizvodnje iz daleke Azije u regije koje su bliže Zapadnoj Europi.
Premještanje proizvodnje i nabave iz dalekih zemalja u geografski bliže zemlje
Gruba podjela svijeta je da su najbogatija tržišta u Europi i SAD-u, a velik dio proizvodnje je u Kini, neformalnoj “tvornici svijeta”. Rezultat je to trenda offshoringa, premještanja proizvodnje sa Zapada, gdje je skupa radna snaga, na Istok, gdje je radna snaga jeftinija.
Osim država u Aziji poput Kine, Indije, Vijetnama, Bangladeša, Indonezije itd, to uključuje bilo koju investiciju iz SAD-u i Zapadne Europe u manje razvijenu zemlju s relativno niskim plaćama, ma gdje se geografski nalazila. Većina ih se pak nalazi daleko od SAD-a i Zapadne Europe pa transport dugo traje. To nije bio problem dok je svjetska trgovinska mreža gotovo savršeno funkcionirala, do izbijanja pandemije covida-19.
Trend je globalan, već desetljećima se provodi, i od njega su imali koristi svi. Zapad je dobivao jeftinije proizvode, što je odgovaralo potrošačima, a zemlje koje su bile primatelji offshoringa dobivale su poslove, rast standarda, transfer tehnologija te dodatne prihode od poreza, koncesija i renti.
Neke zemlje su bile jako uspješne u iskorištavanju procesa offshoringa, kao Kina, Tajvan, Južna Koreja, Čile, Irska i Izrael, dok su druge bile manje uspješne, kao što su skoro sve države Afrike. Ali čak i u Africi, offshoring je imao pozitivan utjecaj.
Velika prilika, pitanje je tko će je najviše iskoristiti
Dolaskom pandemije covida-19, pritisak na svjetsku trgovinu postaje ogroman. Lockdowni, prisilne promjene kupovnih navika, ograničavanje kretanja i putovanja, granične kontrole, nepredvidivost državnih politika i razne zabrane dovode do rastezanja trgovačkih pravaca. Trgovina je sve teža, a prijevoz roba, posebice pomorski o kojem ovisi svjetska trgovina, sve skuplji.
Iako su dvije godine pandemije bile intenzivan test otpornosti, fleksibilnosti i snage svjetske trgovine, situacija se popravljala sve do dva događaja; rata u Ukrajini i lockdowna u Kini. Već ranije su kompanije sa Zapada razmišljale o tome kako su ranjive na velike šokove te da bi trebale bar dio proizvodnje vratiti bliže glavnim tržištima, SAD-u i Zapadnoj Europi.
Višedesetljetni proces offshoringa, u kojem su kompanije premještale proizvodnju i nabavu u udaljene zemlje gdje je radna snaga jeftina, dolazi kraju, a započinje proces nearshoringa, u kojem kompanije iz SAD-a i Zapadne Europe traže države koje su relativno blizu glavnim tržištima, ali ipak dovoljno daleko da su niže plaće radnika nego u matičnim državama.
Posebno to vrijedi u kontekstu Rusije, koja možda nije bila popularno odredište nearshoringa kao Kina i Indija, ali je ipak važna lokacija mnogih kompanija. Sada brojne kompanije odlaze iz Rusije, napuštaju i prodaju proizvodne pogone. A za sve te pogone je potrebna alternativna lokacija.
Hrvatska treba iskoristiti najnoviji globalni ekonomski trend nearshoringa što bolje. Onaj tko bolje iskoristi val povratka industrije na Balkan – manje razvijene članice EU (kao što je Hrvatska) i druge lokacije koje su geografski blizu Europi – brže će se približiti standardu najrazvijenijih dijelova svijeta.
Hrvatska po tom pitanju ima prednosti i mane. Članica je EU i u usporedbi s državama zapadnog Balkana relativno uređena država, dio je zajedničkog tržišta EU i nema trgovinskih barijera u izvozu/uvozu te ima sličnije institucije zemljama iz koje dolaze investitori nego što je to slučaj s konkurencijom na zapadnom Balkanu. S druge strane, nema toliko jeftin rad jer je prosječna plaća daleko veća (i do dvostruko).
Hrvatska, izgleda, ima više sreće nego pameti i prilika za gospodarski rast joj sama pada u ruke. To vrijedi i za države zapadnog Balkana koje nisu članice EU. Pitanje je samo tko će znati bolje iskoristiti priliku.
