Često se kaže: uposlenici su najvrjednija imovina svake kompanije. Neuroznanstvenik Bruce Perry kaže za Bloomberg Bussinessweek da je zapravo mozak uposlenika najvrjednija imovina, odnosno dio mozga koji se zove korteks (koji je odgovoran za jezik, razmišljanje i planiranje). Međutim, raširena je pojava da šefovi pogrešno tretiraju uposlenike, kaže Perry : “Korteks je izuzetno osjetljiv, i izlaganje zaposlenika prevelikom stresu je zapravo pilanje grane na kojoj sjedimo”. Objašnjava kako kreirati okruženje produktivnosti, inovativnosti i kreativnosti, dok se uposlenici bore sa činjenicom rata i pandemije koja nikako da završi.
Balans i regulacija
Ako duže vremena ne jedete ili se ne odmarate, ispadate iz balansa: postajete neregulirani (neuređeni), što negativno utječe na vaše psihološko funkcioniranje. Svi činimo stvari da se održimo u ravnoteži, tako da tijelo može reći “Siguran sam, udobno mi je, nije mi hladno i nisam žedan – u okruženju sam gdje je ljudima stalo do mene i poštuju me”. Kad smo u tom “reguliranom” stanju, naš korteks radi najbolje.
Kako organizacije negativno djeluju na balans?
U najvećem broju organizacija, struktura je hijerarhijska, što za mnogo ljudi stvara neizvjesnost, i daje im osjećaj da im se uvijek nešto od nekoga radi i nameće, a ne da imaju ulogu u odlučivanju o tome kako će i kada raditi svoj posao. To povećava nivo stresa koji uposlenici doživljavaju.
Do koje se razine ljudi mogu nositi sa stresom?
Ako su ljudi preopterećeni, depresivni i zabrinuti, razina tolerancije im postaje jako niska, i postaju fizički ili emocionalno rastrojeni, i mnogi napuštaju organizacije. To vidimo i sada u pandemiji – mnogi ljudi su otišli u prijevremenu mirovinu, napustili fakultet ili napustili posao koji je doprinio njihovom lošem stanju.
Što uposlenici mogu uraditi da si pomognu?
Redovna i repetitivna ritmična kretanja, kao što je hodanje, ljuljanje, žvakanje žvakaće gume, govore vašem mozgu da ste sigurni. Postoje različite tehnike koje uključuju disanje i pokrete. Potrebno je koristiti redovne pauze za vrijeme radnog sata, kao što je 2-minutno ustajanje, rastezanje i hodanje svako 40 minuta.
Koji je klasični primjer izlaganja uposlenika stresu?
Perry kaže da su sastanci najgluplja stvar koju su organizacije ikad napravile. Najčešće redovno oduzimaju dobar dio radnog vremena, na jedno mjesto skupe više ljudi koji efektivno ne urade ništa, a u isto vrijeme, drugi dijelovi organizacije pritišću te iste ljude da budu produktivniji.
Što još može pomoći iscrpljenim ili traumatiziranim ljudima?
Trenuci interakcije s drugima jako su korisni, kao što su minuta-dvije u kojoj porazgovaramo s kolegom ili kolegicom. Trebaju vam stotine malih trenutaka u kojima vam ljudi signaliziraju da pripadate, da ste važni, da vas se cijeni i sluša. To je kontinuiran i ponavljajući sklop iskustava koji terapeutski djeluju na središnji nervni sistem ljudi.
