Zamislite da vozite trolejbus čije kočnice ne funkcioniraju, nailazite na račvanje i imate samo dvije mogućnosti: a) ostati na istom putu, pri čemu ćete usmrtiti 5 ljudi ili b) skrenuti i usmrtiti jednog čovjeka. Što ćete odabrati? Ovaj “misaoni eksperiment” kreiran je 60-tih godina prošlog stoljeća od strane engleske filozofkinje Philippe Foot, a godinama intrigira znanstvenike iz područja filozofije i psihologije jer, sa moralnog stajališta, za “problem trolejbusa” nema ispravnog rješenja.
Može izgledati očito da je, sa aspekta finalnog ishoda, bolje skrenuti i izazvati smrt jednog umjesto pet ljudi. Međutim, u slučaju u kojem odaberemo skrenuti (sa moralno-etičkog stanovišta) imamo problem aktivnog sudjelovanja u svjesnoj osudi jedne osobe na smrt.
Ovo naravno nije zabavan misaoni eksperiment. Da je zabavan, vjerojatno se ne bi zvao “problem trolejbusa”, nego “zabava s trolejbusom”. Međutim, ponekad i u stvarnom (poslovnom) životu imamo priliku aktivno sudjelovati u moralno-etičkim dilemama u kojima moramo donijeti odluke koje utječu na živote ljudi. Posebno ako smo menadžeri koji moraju donijeti odluku o otpuštanju ljudi.
Loš primjer
Jedan nedavni primjer menadžera koji je loše pristupio svom “problemu trolejbusa” je opisan u članku The Economista. Radi se Peteru Hebblethwaiteu, glavnom direktoru firme P&O Ferries, koja se bavi trajektnim prijevozom između Britanije i kontinentalne Europe. Njegov problem je zvučao otprilike kako slijedi. Imao je opciju otpustiti 800 radnika od ukupno 3.000, i pri tome spasi firmu i posao za preostalih 2.200. Ako to ne uradi, kompanija će propasti i svih 3.000 ljudi ostati bez posla.
Hebblethwaite je odabrao da otpusti 800 radnika. Pri tome je napravio nekoliko grešaka. A) prekršio zakon time što nije obavijestio sindikate. B) otkaze je radnicima udijelio putem Zoom-a videopozivom. C) kad su ga pozvali u parlament na saslušanje, zakonodavcima je rekao da je svjesno prekršio zakon, jer nije htio gubiti vrijeme sa sindikatima, koji bi ionako bili protiv otpuštanja, a finalni ishod bi bio to da bi i nakon sindikalnog protivljenja ishod bio isti, i ljudi bi dobili otkaze.
Naučene lekcije
U ovom poslovnom “problemu trolejbusa” menadžeri i uposlenici se, nažalost, često nalaze, a situacije i akteri su različiti, i nema pravog rješenja.
Međutim, ono gdje ne bi trebalo biti nikakve dileme mogli bismo, iz gornjeg primjera, sumirati u sljedeće:
- U svakoj situaciji je potrebno zadržati ljudskost, ili barem zrnce ljudskosti (ako se otkaz mora dati jer firma više nema dovoljno posla, najmanje što menadžer može uraditi je objasniti zaposleniku licem u lice zašto takvu odluku mora donijeti, pokazati suosjećanje i pružiti podršku koja je u njegovoj/njezinoj moći)
- Potreba da se “matematika” i “ekonomska logika” nadopuni i ljudskošću, suosjećanjem i zdravom logikom (ako već nije očita sama po sebi), dolazi i iz sljedećeg: ako se u odluci o otpuštanju 800 ljudi s jedne, i spašavanju kompanije i 2.200 radnika s druge strane, menadžer ne ponaša kao čestit čovjek, pravi štetu i organizaciji i ovih 2.200 koji su ostali na poslu (jer ljudi koji ostaju, promatrajući tretman ovih koji odlaze, vrlo lako mogu prepoznati toksičnost organizacije, upitati se “jesam li ja sljedeći?” I napustiti organizaciju)
- I treće, i ne manje bitno – zakon se mora poštovati, i pri tome i ispravno komunicirati
“Problem trolejbusa” nije zabavan, zato se zove problem. Koliko god dilema otvorio, jedino rješenje je – u svakoj situaciji pokušati biti čovjek.
