Posljednjih je godina europski nogomet doživio značajnu transformaciju vlasništva nad klubovima, potaknutu nizom motiva. Za neke nogometni klubovi predstavljaju prestižnu imovinu. Druge privlači prilika da otključaju neiskorišteni potencijal prihoda unutar sporta.
Kao i ostale industrije i nogomet postaje sve više globaliziran. Uobičajeno je da vlasnici klubova dolaze izvan zemlje momčadi koju kontroliraju. Međutim, detaljna analiza vlasničkih trendova u “velikoj petorki” europskih liga pokazuje velike razlike u kod stranih vlasnika.
U Bundesligi 2024/25, na primjer, RB Leipzig je ostao jedini klub pod stranom kontrolom, s većinskim udjelom u austrijskom Red Bull GmbH. S druge strane engleska Premier liga, ima samo tri kluba čiji većinski vlasnici su u Velikoj Britaniji, a preostalih 17 kontroliraju strani subjekti.
Različiti motivi za kupnju, ali profit prednjači
Dublja analiza nacionalnosti vlasnika u top pet europskih liga naglašava rastući utjecaj američkih investitora. S više od 20 klubova koje sada kontroliraju vlasnici sa sjedištem u SAD-u, jasno je da američki kapital igra odlučujuću ulogu u oblikovanju budućnosti europskog nogometa.
Gabelli-jev interes za Monzu primjer je općeg trenda sjevernoameričkih investitora koji sve više traže interese u europskom nogometu. Trenutno je 27 klubova u glavnim europskim ligama u vlasništvu sjevernoameričkih investitora. Najveći mamac za investicije čini kombinacija relativno pristupačnih cijena sticanja vlasništva i obećanja značajnog potencijala rasta. Na europskom nogometnom tržištu, Italija se ističe kao posebno atraktivno tržište, pozicionirajući se u središte ovog investicijskog vala.
U Serie A je devet sjevernoameričkih vlasnika: osam Amerikanaca i jedan Kanađanin. Posljednjih godina talijanska Serie A postala je omiljeno odredište za sjevernoameričke ulagače. Vođeni su dvama ključnim čimbenicima: niskim troškovima akvizicije i značajnim potencijalom rasta.
Za neke, privlačnost nadilazi financijske razloge, budući da je veza s lokalnim korijenima igrala ulogu u donošenju odluka – poput vlasnika Commissa, Krausea, Pagliuce i Saputa. Međutim, u drugim slučajevima, uključenost sjevernoameričkih investitora bila je više posredna. Na primjer, Oaktree Capital preuzeo je Inter Milan kada Zhang nije mogao otplatiti zajam, što je scenarij sličan ranijoj akviziciji AC Milana od strane Elliott Managementa.
10 klubova u Premier ligi, 9 u Serie A
Europski nogomet predstavlja privlačnu poslovnu priliku. U europskim ligama ‘Big Five’, 27 klubova sada je u vlasništvu dioničara iz Sjeverne Amerike. Samo u Serie A, devet klubova – Atalanta, Bologna, Fiorentina, Genoa, Inter, Milan, Parma, Roma i Venezia – pod kontrolom je Sjeverne Amerike. Budući da bi Genoa mogla promijeniti vlasnika zbog neispunjavanja obveza 777 Partnersa, još jedan sjevernoamerički vlasnik mogao bi uskoro ući na talijansko nogometno tržište, budući da je talijansko-američki investitor Mario Gabelli u pregovorima za Monzu.
Engleska Premier liga, poznata je po svojim unosnim ugovorima o TV pravima i globalnoj privlačnosti, ima još više sjevernoameričkih vlasnika. Vlasnici iz SAD trenutno upravljaju sa sljedećim klubovima: Arsenal, Aston Villa, Bournemouth, Chelsea, Crystal Palace, Fulham, Ipswich, Manchester United, Liverpool i Everton, a posljednji čeka službeno odobrenje Friedkinove akvizicije. U francuskoj Ligue 1 šest je klubova u vlasništvu Sjevernoamerikanaca (Le Havre, Lyon, Marseille, St. Etienne, Strasbourg i Toulouse). Španjolska La Liga ima dva kluba čiji su vlasnici iz Sjeverne Amerike, Leganés i Mallorca.
Bundesliga je, zbog svog pravila vlasništva 50%+1, i dalje uglavnom otporna na strana preuzimanja. RB Leipzig je jedina iznimka pod kontrolom austrijskog Red Bulla.
Niske cijene u usporedbi s franšizama u SAD-u
Kad su se američki investicijski fondovi i poduzetnici našli u grču likvidnosti, mnogi su svoje poglede usmjerili prema nogometu. Za njh je ovo predstavljalo jedinstvenu priliku. Imali su dvije evidentne prednosti: izrazitu kupovnu moć i duboke veze unutar medija i industrije zabave. Europski nogomet ovim ulagačima često nalikuje američkim profesionalnim ligama. Na njega gledaju kao na komercijalni spektakl zreo za iskorištavanje kroz razvoj marketinških strategija i globalni doseg sporta.
Stoga ne čudi da gotovo svaki Amerikanac koji je ušao u talijanski nogomet predviđa transformaciju klubova u medijske kompanije, s fokusom na širenje infrastrukture. Međutim, napredak u razvoju infrastrukture i stadiona bio je razočaravajući. Unatoč ambicioznim planovima, američki vlasnici opetovano su nailazili na birokratske i političke prepreke, usporavajući njihove napore. Postoji rizik da daljnje frustracije na kraju mogu navesti neke da preispitaju svoja ulaganja, što bi moglo dovesti do povlačenja.
No za sada je interes velik. Uz NFL, NBA i MLB franšize koje postižu neviđene vrijednosti – poput Dallas Cowboysa koji premašuju 10 milijardi dolara, prema Forbesu – nogomet je i dalje relativno pristupačan. Chelsea FC i AC Milan, dvije najveće akvizicije ulagača iz SAD u 2022., prodane su za 2,9 odnosno 1,2 milijarde eura. Ove brojke, iako značajne, blijede u usporedbi s procjenama viđenim u glavnim američkim sportskim ligama, držeći europski nogomet primamljivom opcijom za sjevernoameričke ulagače.
Izvor: Footbal Benchmark ; prijevod i prilagodba: Financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
