Diljem svijeta ljudi koji marljivo rade često se smatraju moralno superiornima. Čak i ako daju male ili nikakve rezultate. Ali, hej, oni rade! Vrijedni su! Veliki radnici! Socijalni psiholog Azim Shariff analizira korijene ovog uvjerenja i predlaže pomak prema smislenijem načinu razmišljanja o trudu. Kritizirajući time marljivi rad radi samog rada, a ne radi svrhe.
Što se više mučiš to si vrjedniji?
Zamislite na trenutak da je vaš posao postao suvišan zbog naprednog softvera koji bi mogao besplatno obavljati posao na istoj razini kvalitete. Spletom okolnosti imate još tri godine zajamčenog ugovora pa vam poslodavac daje dvije mogućnosti. Ili možete nastaviti primati plaću prema svom ugovoru, ali ostati kod kuće dok softver radi vaš posao ili možete nastaviti dolaziti i raditi posao koji je mogao biti automatiziran za isti novac. Što bi napravili – pita Shariff.
“Većina bi, siguran sam, uzela novac i otišla kući, ali uvijek ima onih koji bi odlučili nastaviti raditi. Što mislite o tim ljudima? Što to govori o njihovom karakteru”, nastavlja socijalni psiholog.
Jedno istraživanje pokazalo je da se ljude, koji bi ostali raditi u ovoj hipotetskoj situaciji, smatra toplijim i moralnijim osobama. Gleda ih se kao nekoga kome se može vjerovati da će učiniti pravu stvar. Iako osoba nije dodala nikakvu vrijednost, ispitanici su vidjeli kao vrlinu to što je odlučio nastaviti dolaziti na posao čak i kad za to jednostavno i doslovno nema potrebe. Zašto puki trud smatramo moralnim, pita se ovaj profesor psihologije na Sveučilištu British Columbia, gdje proučava moral.
“Naša istraživanja su pokazala da ljudi pridaju moralnu vrijednost trudu bez obzira što taj trud proizvodi”, ističe profesor.
U jednoj su studiji pitali ljude što misle o dva proizvođača widgeta. Oni proizvode isti broj widgeta u istom vremenskom razdoblju na istoj razini kvalitete. No, za jednog od njih potrebno je puno više truda za to. Ljudi vide tog marljivijeg proizvođača widgeta kao manje kompetentnog, ali moralnijeg. Kada bi za suradnika morali izabrati samo jednog od to dvoje, odabrali bi onoga koji se muči. Taj napor nazivamo moraliziranjem.
Moraliziranje napora ima smisla na individualnoj razini
“Osoba koja radi više smatrana je moralnijom i boljim partnerom za suradnju, iako nije dodavala dodatnu vrijednost”, napominje. Objašnjava da moraliziranje napora ima smisla na individualnoj razini. Netko tko je voljan pokazati da će uložiti trud čak i u besmislene zadatke, možda čak i posebno u besmislene zadatke, to je netko tko će vam vjerojatnije pomoći.
“Istina je da smo svi u potrazi za najboljim suradnicima u životu. I pokušavamo pokazati drugima da smo i mi ta osoba”, nadodaje socijalni psiholog pa objašnjava da evolucijski psiholozi to nazivaju izborom partnera jer baš kao što pokušavamo biti i odabrati najbolje romantične partnere, također pokušavamo biti i odabrati najbolje partnere za suradnju.
“Svi se pokušavamo okružiti ljudima koji će nam pomoći u nevolji, koji neće zabušavati, koji će pošteno podijeliti stvari. I kao rezultat toga, svaka kvaliteta koja vas čini boljim partnerom za suradnju, recimo, velikodušnost ili samokontrola ili marljivi rad, smatra se moralnom kvalitetom”.
Marljivi rad: aktivnost ili produktivnost?
Ono što ima smisla na individualnoj razini još uvijek može postati vrlo problematično kada se stavi na veću, društvenu razinu. Naša intuicija da je trud dobar sam po sebi, bez obzira što proizvodi, stvorila je radno okruženje s perverznim poticajima. Dakle, kada počnemo pridavati vrijednost aktivnosti, a ne produktivnosti, tad se počinjemo više brinuti o tome je li netko vrijedan radnik nego što god da je to što je tim radom trebalo postići. A to može imati vrlo visoku ljudsku cijenu, napominje profesor.
“Koliko često radoholizam nosimo kao znak časti, način da uvjerimo ljude da smo dobra osoba, čak i ako ste osoba koju samo pokušavate uvjeriti vi”, pita se. Objašnjava da je kapitalizam trebao izbrisati poslove koji ne donose nikakve vrijednosti, ali to nije učinio. Razlog zašto nije jest taj što uz kapitalizam djelujemo i pod drugim sustavom. To je ono što novinar Derek Thompson naziva workism (radizam).
“Workizam se odnosi na to da vaš posao nije samo izvor vaše plaće, već i izvor vašeg identiteta i vašeg puta do samoaktualizacije”, ističe.
Nije dovoljno biti dobar, treba biti bolji?
Ono što radizam čini kulturom je to što smo svi prisiljeni sudjelovati. Izbor partnera ne znači samo biti dobar partner za suradnju, već bolji partner za suradnju od nekog drugog. Ne samo naporan rad, već i naporniji rad.
“Zamislite dva uredska radnika, oba žele pokazati koliko su marljivi, oba žele biti prvi ujutro na parkiralištu. I tako oni počinju jedni druge nadmašivati dolazeći sve ranije i ranije i ranije ujutro. A svi ostali se svakim danom čine sve više lijenčinama. Kultura nas kažnjava jer ne držimo korak”, objašnjava profesor.
Naporan rad može biti izuzetno značajan kada služi svrsi, ističe i dodaje da je teškim radom izgrađena civilizacija, ali danas mnogo truda ulažemo ulažemo samo u izgradnju vlastite moralne reputacije. Samo da uvjerimo druge ljude da smo vrijedni radnici.
“Možda nećemo moći prekinuti taj mentalni sklop, ali možemo naučiti prepoznati svoje predrasude kako one ne bi upravljale našim životima”, upozorava Shariff pa kao moralnu poruku dijeli priču o najezdi kobri u Indiji.
Svijet pun ‘kobri’
Očajnički pokušavajući izaći na kraj s kobrama koje su preplavile kolonijalni Delhi, raspisana je nagrada za svaku donesenu kožu kobre. Plan se izjalovio jer su Indijci počeli uzgajati više kobri samo kako bi ih ubili, donijeli kožu i pokupili nagradu. Kad je vlada konačno odustala od plana da daje nagradu za donesenu kožu, uzgajivači su pustili kobre u grad i problem sa zmijama bio je gori nego ikada. Dakle, plan je pošao po zlu zbog udaljenosti između onoga što su htjeli, a to je bilo manje kobri, i onoga što su tražili – manje kobri.
“Bojim se da smo učinili nešto vrlo slično s poslom. Izgradili smo kulturu koja traži pogrešne stvari. Ako jedni od drugih tražimo samo trud koji ulažemo, stvorit ćemo svijet pun truda i teškog rada i kobra. Ali ako jedni od drugih tražimo da proizvedemo nešto smisleno, stvorit ćemo svijet pun smisla. A što može biti moralnije od toga”, zaključuje profesor.
Izvor: womeninadria
