Ambalaža za isporuku svježe pečene pizze postoji najmanje od 19. stoljeća. Od tog vremena napuljski pekari stavljali su svoje proizvode u višeslojne metalne stvari, a zatim ih slali uličnim prodavačima Tada su posude bile okrugle i napravljene od bakra.
Ambalaža za jednokratnu uporabu počela se razvijati u Sjedinjenim Američkim Državama nakon Drugog svjetskog rata. U to vrijeme pizza postaje sve popularnija. Tada su nastale prve usluge dostave pizze, piše Biznis&Financije.
U početku su pizze pokušavali dostavljati jednostavnim valovitim kutijama, sličnim onima koje se koriste u slastičarnicama, ali su se one često savijale ili čak lomile na dva dijela.
Drugi su pokušali pizze stave na tanjure i transportirati ih u papirnim vrećicama. Ovo je djelomično riješilo problem. Međutim, bilo je gotovo nemoguće isporučiti više od jedne pizze u jednoj vrećici.
Patent za pakiranje sličan onom koji danas koristimo prvi put se pojavio 1963. godine.
Ali postavlja se pitanje: zašto je kutija četvrtasta, a ne okrugla kao pizza? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan.
Naime, radi se o ekonomičnosti i praktičnosti i, naravno, uštedi materijala. Kutije su lakše i jeftinije za proizvodnju jer su napravljene od jednog lista kartona. Lako se prave i lako se slažu i čuvaju. Međutim, neko vrijeme su kompanije pokušavale prilagoditi dizajn samoj pizzi.
Tijekom godina, kompanije su pokušavale promijeniti industriju isporuke pizze prototipovima okruglih kutija za pizzu. Godine 2004. inovator po imenu John Harvey smislio je okruglu kutiju za pizzu pod nazivom „Presseal“. Mislio je da takva kutija bolje čuva svježinu od običnih kutija i da sprječava da sve klizi.Međutim, pronalazak proizvođača pokazao se problematičnim upravo zbog načina proizvodnje.
