Borba protiv 190 kilograma ambalaže koju svaki građanin EU proizvede godišnje je teška i mukotrpna. Novi propis kojeg je prihvatio europski parlament nešto mijenja, ali ne rješava sve probleme. Želja Europskog parlamenta jest da te planine smeća kojeg stvaraju Europljani smanji barem za 15 posto do godine 2040.
Najprije su se okomili na sitnice u gastronomiji, ali i te sitnice se nakupe na više tona godišnje. Zapravo besmisleno mini-pakiranje šećera, začina, ali i kečapa ili maslaca koje dobivamo u hotelima od 2030. više neće biti dopušteno ako nisu samo od čistog papira. Takvo pakiranje jest možda higijenski, ali ne samo da radi otpad, nego se i razbacuje hrana. Mnogima je na primjer jedna pakirana kockica maslaca premalo, dvije previše i ostatak završi u smeću.
I u trgovinama više neće biti dozvoljeno pakiranje u plastiku voća i povrća sa sadržajem koji je manji od 1,5 kilogram. Tu su i tanke najlonske vrećice u koje se stavlja odabrana roba u trgovini. Baš kao i folija kojom se omata prtljaga prije puta avionom treba postati prošlost.
Postoje iznimke
Načelno, EP želi korištenje samo obnovljive ambalaže. A eurozastupnica Delara Burkhard (SPD) je uvjerena kako će „novi europski propisi o smanjenju količine ambalaža dovesti da kanta kućnog smeća neće tako brzo biti puna“. No u ovoj teškoj borbi protiv smeća to isto tako znači da kante za mješani otpad možda neće. Ali će onda biti pune kante gdje se odvaja otpad za recikliranje.
A tu je i problem čak i u slučaju neosporno ekološki prihvatljivih načina pakiranja. U Francuskoj su se digli na noge proizvođači sireva jer se ne radi samo o tradiciji, nego su uvjereni da će na primjer sir brie pravu svježinu zadržati jedino zamotan u papir – i u kutijici od drvenog furnira. Tako su ipak i u ovaj europski propis došle iznimke: drvo i vosak su izuzeti.
Još je veća neizvjesnost kod odluke Europskog parlamenta u svim članicama uvesti sustav kaucije na plastične boce. To je stara boljka u mnogim državama, jer makar potrošač plaća pristojbu za jednokratnu bocu, upravo zastrašujuća količina više nikad ne biva reciklirana, a pristojba ispada tek „kazna“ za kupljen napitak. Hoće li ikad funkcionirati sustav gdje će se za bocu kupljenu u Portugalu kaucija moći naplatiti u Rumunjskoj ili Estoniji – ostaje za vidjeti.
Kraj “vječitim kemikalijama”?
Ono što je svakako pohvalno jest odluka da se konačno reguliraju takozvane PFAS supstance, per i polifluorirani akrilni spojevi. Dugačko ime, ali maltene čarobni sastojak u tisućama varijanata ne samo prehrambene, nego i tekstilne i mnogih drugih industrija.
On čini vašu vjetrovku otpornu na kišu, stolnjak neosjetljiv na prljavštinu, vrećicu prženih krumpirića sposobnom zaustaviti mast. Nalazi se u šamponima, lakovima za nokte, kremi za brijanje, ruževima za usne. Čak i „ekološke“ slamke za piće od papira ili bambusa se prepariraju PFAS-om da bi bile vodootporne.
Što je najgore, tu obitelj spojeva zovu „vječite kemikalije“ jer se izuzetno teško razgrađuju u prirodi. A isto tako je poznato kako neki od tih sastojaka imaju strukturu veoma sličnu ljudskim hormonima – i neosporno utječu na naše zdravlje. Samo u Europi se 2019. procjenjuje kako je liječenje tih poremećaja koštalo najmanje šezdesetak milijardi eura.
U svakom slučaju, ovim propisom se ograničava upotreba tih spojeva, piše Poslovni.
Nove granične vrijednosti za štetne PFAS sastojke u ambalažama za hranu povećavaju i zdravstvenu zaštitu građana. svi ovi propisi su ne samo dobra vijest za okoliš, nego i za potrošače u Uniji.
Delara Burkhard, eurozastupnica
