Utorak, 30 travnja, 2024
spot_img

Zadnje objave

Možda vam se sviđa

Neetični psihološki eksperimenti, ili na kakva nas ponašanja mogu natjerati autoriteti i dobivena vlast

Unatoč našoj golemoj inteligenciji, ljudi su iracionalna, zbunjujuća stvorenja. Naše emocije i ponašanja ponekad je teško predvidjeti, a još teže opravdati, zbog čega je znanost psihologije ključna za istinsko razumijevanje naših nevjerojatnih umova. Kao i u svakoj znanosti, psiholozi već dugo koriste kontrolirane eksperimente kako bi testirali svoje hipoteze, ali njihovi ispitanici nisu virusi ili bakterije – njihovi ispitanici smo mi, ljudi.

Ako biste danas pristali sudjelovati u nekom eksperimentu na sveučilišnom studiju psihologije, vjerojatno bi vas dočekao mladi, uzbuđeni diplomirani student s detaljnim obrascem koji sadrži transparentnu objavu svih uvjeta istraživanja u kojem sudjelujete. Proveli bi vas kroz proces i izričito upozorili na bilo kakvu nelagodu koju biste mogli osjetiti, a koja bi u najgorem slučaju bila minimalna. Međutim, istraživanja nisu uvijek bila takva.

Istraživačeva težnja za znanjem – a ponekad i osobnom slavom – može ga potaknuti da provodi studije podmukle prirode na ljudskim ispitanicima, a u prošlim desetljećima bilo je malo zakona koji bi te eksperimentatore držali pod kontrolom. Donosimo dva primjera iz magazina Psychology Now.

Milgramovi eksperimenti elektrošokova: Na što nas sve autoriteti mogu natjerati?

Nakon Drugog svjetskog rata, pripadnici bivše Nacističke stranke kojima je suđeno, branili su svoje gnusne postupke tvrdeći da su jednostavno – slijedili naredbe. Nešto više od desetljeća kasnije, jedan psiholog s Yalea po imenu doktor Stanley Milgram počeo se sve više zanimati za ulogu autoriteta i poslušnosti u moralno upitnim djelima, a u srpnju 1961. započeo je niz eksperimenata kako bi otkrio koliko daleko poslušnost može ići.

U njegovom eksperimentu sudjelovala su tri sudionika: ‘učenik’, ‘učitelj’ i ‘eksperimentator’. Uloga učitelja je bila da učeniku postavlja pitanja na koje on treba odgovarati na temelju sjećanja, a ako ne odgovori točno, da primijeni strujni udar kao kaznu. Napon bi se postepeno povećavao sa 15 Volti, koji je označen kao siguran, preko po život opasnih 300 Volti, do smrtonosnih 450 Volti.

Ako bi se učitelji pokolebali s izricanjem kazne, autoritarna figura eksperimentatora bila je tu da ih potakne (natjera) da nastave.

Iako je volonterima rečeno da je uloga učitelja i učenika bila nasumično dodijeljena između dva volontera, u stvarnosti je bila namještena tako da se samo jedan pravi volonter postavi kao učitelj, a učenik je bio glumac. Dakle, eksperiment se provodio na samo jednom učesniku koji je imao ulogu učitelja.

Milgramov eksperiment

Sami elektrošokovi također su bili umjetni, ali lažnom učeniku je rečeno da nakon šoka vrišti u lažnoj agoniji.

Unatoč protestima i znakovima vidljive uznemirenosti od strane volontera (učitelja) koji su nevoljko odlučili ubiti učenika elektrošokom (ne znajući da se radi o lažnim elektrošookovima), više od polovice njih primjenilo je ono za što su vjerovali da je šok od 450 V,  samo zato što su bili pod uputama uglednog autoriteta.

Eksperiment “Zatvor u Standfordu”: Pomno osmišljena studija koja je ubrzo prerasla u anarhiju

Korumpiraju li nas pozicije vlasti? I koliko lako nam se  mogu oduzeti naši individualni identiteti? Pitanja poput ovih nadahnula su jednog od najkontroverznijih svjetskih psihologa, dr. Philipa Zimbarda, da u podrumu zgrade odjela za psihologiju Sveučilišta Stanford izgradi model zatvora i naseli ga nedužnom omladinom.

Zatvorski eksperiment u Stanfordu

U zatvorskom eksperimentu u Stanfordu, nasumično je na dva dijela podijeljeno 18 dobrovoljaca; polovica su bili čuvari, a druga polovica zatvorenici, a to se tijekom sljedećih šest dana pretvorilo u jedno od najapsurdnijih istraživanja ikada provedenih.

Na početku eksperimenta, ‘zatvorenici’ su uhićeni, uzeta im je odjeća i stvari i zaključani su iza rešetaka. ‘Čuvari’ su dobili uniformu i minimalne upute – jedino što im je rečeno jeste da su tu da drže zarobljenike pod kontrolom. Nije trebalo dugo da neki od čuvara počnu uživati u svojim novim ulogama.

Počeli su puhati u zviždaljke usred noći, a ubrzo su eskalirali tako da su zatvorenike za kaznu natjerali da rade sklekove – ponekad sa stražarskom čizmom na leđima.

Zatvorenici su uzvratili udarac, dižući pobunu drugog dana tako što su svoje madrace naslagali na rešetke i odbijali otići. No, nakon što su ih pokorili, stražari su postali još gori: skinuli su madrace zarobljenicima, natjerali ih da vrše nuždu u kante, a zatim ih zatvorili u ‘rupu’ – mali, tamni ormar – i natjerali da tamo sjede satima.

Nekoliko zatvorenika doživjelo je emocionalne slomove i morali su biti sklonjeni iz sobe u kojoj je vršen eksperiment, koji je na kraju i ugašen nakon šest dana. Planirano je da istraživanje traje dva tjedna, ali nakon što je Zimbardova djevojka svjedočila eksperimentu, progovorila je protiv njegove nečovječnosti. Prema Zimbardou, 50 drugih svjedoka je pogledalo eksperiment prije nje i nijedan se nije protivio nastavku.

 

Prijavite se na naš Newsletter

Popularno