Tijekom gradnje nekog velikog stadiona ili zatvorene sportske arene obično učestvuje veći broj izvođača radova. Teško je procjeniti konačni trrošak gradnje, odnosno vrijednost novoizgrađenog objekta, te planiranu početnu cijenu projekta.
Teško je u našim uvjetima skupiti sredstva za ovakve infrastrukturne projekte. Ipak, i kada se skupi i izgradi, tek tada kreće borba s profitabilnošću navedenog objekta . Potrebno je da se ispuni nekoliko važnih uvjeta kako bi postao profitabilan – od brendiranja do lokacije i okolne infratrukture.
Sportske arene su postale i politički simboili
Za vlasti pojedinih zemalja izgradnja sportske infrastrukture, prije svega velikih stadiona, predstavlja dokazivanje ekonomske ili političke moći. Kao najbolje primjere ovakvog pristupa samo treba pogledati unazad na prethodna dva svjetska prvenstva u nogometu.
Katar je, po različitim izvorima, potrošio čak oko 220 milijardi američkih dolara za izgradnju cjelokupne infrastrukture i organizaciju Svjetskog prvenstva prošle godine. Samo za sedam tehnološki najnaprednijih stadiona na svijetu potrošeno je 6,5 milijardi dolara. Samo je jedan postojeći stadion renoviran, o čemu jedetaljno pisala Financa.
Ne zna se točan broj poginulih radnika na izgradnji ovih velelepnih zdanja. Rokovi su morali po svaku cijenu biti ispoštovan. O cijeni gradnje se nije puno govorilo u katarskoj javnosti, niti je katarski režim dozvoljavao da puno informacija o tome procuri u javnost. Na kraju je ukupan kapacitet sjedećih mjesta na ovim stadionima dosegao 426.031, što je skoro 100.000 više od celokupnog domaćeg stanovništva u zemlji.
Katar ima novca u državnoj kasi koji potiče od trgovine naftom i prirodnim plinom, piše biznis.rs. Nikad nije bila namjera vlasti i investitora u ovoj zemlji da koriste nadalje spomenute sportske arene u punoj snazi. Po završetku Svjetskog prvenstva dva stadiona su “sklopljena” jer su praktično bila montažna. Za Katar je to bio prikaz bogatstva i moći da se “preko noći” podigne neviđena infrastruktura.
U Rusiji 2018. godine za potrebe Svjetskog prvenstva u nogomet izgrađeno je osam potpuno novih stadiona. Ali za razliku od Katara, Ruska federacija je velika zemlja u kojoj približno 150 milijuna ljudi živi u 11 različitih vremenskih zona, a pored toga ima i veliku sportsku tradiciju.
Izgrađeni ruski stadioni ostavljeni su gradskim vlastima i velikim lokalnim klubovima na upravljanje. Ipak, nisu svi na lokacijama koje mogu privući publiku. U konačnici, ni katarski ni ruski novi stadioni nisu povratili cijenu gradnje. Ukoliko bi u kalkulaciju uračunali i redovne komunalne troškove pitanje je hoće li će ikada i ući “u plus”.
Specijalizirane agencije za upravljanje sportskom ifrastrukturom
S druge strane, upravljanje velikim arenama i otvorenim stadionima u posljednjih nekoliko desetljeća proizvelo je novo tržište. Stvorene su specijalizirane agencije i kompanije koje upravljaju takvom infrrastrukturom. Sve je poteklo od američkog načina menadžmenta. Zanimljivo, u godinama ekspanzije neoliberalnog kapitalizma našao je svoje mesto i u nekadašnjim socijalističkim zemljama.
Jednostavno, čini se da drugog izbora ni ne može biti kako bi jedan veliki sportski objekat ostvario profitabilnost na duži rok.
U Sjedinjenim Američkim Državama, arene uglavnom grade ili njima i upravljaju bogati vlasnici sportskih klubova. Recimo kompanija Kroenke Sports & Entertainment obitelji Kroenke upravlja sa čak četiri stadiona. Pod njihovim su upravljanjem između ostalog i dvoranom u Denveru (Ball Arena). Javnosti je poznata i obitelj Glazer, koja je kupila Manchester United, ali posjeduje i klub Tampa Bay Buccaneers u SAD.
Ovi biznismeni ne kupuju klubove iz čiste navijačke ljubavi. Kalkuliraju i procijenjuju koliko mogu zaraditi na upravljanju popularnim brendovima. Ovo se prij svega odnosi na menadžment sportskih i glazbenih događaja u stadionima. A prihode ostvaruju i kroz zakup sportskim timovima za trening i utakmice.
Sportske arene po modelu iz SAD-a
Odličan primjer je Ball Arena u Denveru koja je prošle godine prihodovala 190 milijuna dolara. Ovo je njen dosadašnji rekord. Rradi informacije, u njoj je zaposleno 3.000 ljudi.
Za takvu zaradu treba imati tržište. Vrhunske sportske momčadi, sa “vojskom” vjernim navijačima, kao i publiku za brojne koncerte. Zato teško da projekti profitabilnih sportskih objekata mogu uspjeti izvan velikih gradskih cjelina. Naravno, izgradnja nekoliko većih dvorana ili stadiona u istom gradu može dovesti u pitanje isplativost, čisto zbog principa konkurencije i prezasićenosti, navodi biznis.rs.
Veliku ulogu na urešenim tržištima igraju i dugoročna sponzorstva. Kada na primer poznate kompanije potpišu ugovore o brrendiranju i preimenovanje sportskih igrališta na duži vremenski period. Tako je poznati Staples Center, dvorana u kojoj igraju LA Lakersi, postala Crypto Arena 2021. godine. Ugovor na dvadeset godina korištenja prava na naziv koštao je 700 milijuna dolara.
Uz sve nabrojano, treba napomenuti i da u SAD još uvijek postoji državno subvencionisanje izgradnje novih sportskih objekata. U trravnju je gradsko vijeće Nashville-a odobrilo čak 1,3 milijarde dolara za novi NFL stadion tima Tennessee Titans. Ovo je najveća javna subvencija za neki stadion u povijesti SAD. Ovaj ugovor je premašio rekord koji je u ožujku postavio New York. Ponudio je 850 milijuna dolara državnih i okružnih sredstava za novi stadion za tim Bufallo Bills-a.
Na kritike koje su se tada čule u javnosti, vlasti države New York i Tennessee slično su branile svoju odluku. Argumentirali su da će spomenuti “stadioni kreirati nova radna mjesta, privući turiste i redovne poosjetitelje na svoje manifestacije i time generirati dodatu vrijednost.”