Dilbertov princip

    31
    Dilbertov princip
    Dilbertov princip - Scott Adams i Dilbert

    Scott Adams je autor i crtač poznatog satiričnog stripa “Dilbert”, koji već godinama, na satiričan način, “raskrinkava” i secira korporativni svijet i bizarne likove koji u njemu žive.

    U 90-tim godinama Adams je razvio vlastiti satirični “Dilbertov princip” kao odgovor na popularni “Peterov princip”, o kojem smo također pisali. I dok Peterov princip kaže da se kompetentni zaposlenici rutinski promiču sve dok ne dostignu razinu nekompetentnosti, “Dilbertov princip” sugerira suprotno: nekompetentni zaposlenici često se promiču na rukovodeća mjesta jednostavno zato da ne bi smetali ljudima koji rade.

    Prema Dilbertovom načelu, nekompetentni računalni programer bio bi npr.  “unaprijeđen” iz svog odjela kako bi se drugim kompetentnim programerima dala prilika da rade u miru. Novopromaknuti manager mogao bi ispuniti svoj dan prisustvovanjem neučinkovitim sastancima i sastavljanjem izjava o misiji i viziji, dok bi obični radnici mogli nastaviti sa stvarnim poslovima tvrtke.

    Kad se ovo “bezobrazno” Dilbertovo načelo prvi put pojavilo u javnosti, većina stručnjaka za ljudske resurse i poslovnu organizaciju smatrala je da je to ništa više od satiričnog pogleda na uspostavljene teorije hijerarhije upravljanja. Ne bi imalo smisla da čelnici poduzeća namjerno promiču svoje najmanje kompetentne zaposlenike na rukovodeća mjesta s velikim odgovornostima, zar ne? Promaknuća su imala za cilj nagraditi kompetentne zaposlenike za njihove vještine, a ne ukloniti nekompetentne zaposlenike s “prve linije”.

    Skrivena mudrost

    Međutim, s vremenom bi mnogi od tih istih stručnjaka uvidjeli skrivenu mudrost iza Dilbertovog principa. U mnogim velikim korporacijama postalo je očito da su se određene više rukovodeće pozicije udaljile od svakodnevnih operacija tvrtke (rukovoditelji počeli živjeti u paralelnoj realnosti). Iz tog razloga, bilo je moguće i oportuno promovirati nekompetentne zaposlenike iz odjela na nebulozne pozicije srednjeg menadžmenta, a sve  kako bi se umirili bijesni kupci, nezadovoljni suradnici ili frustrirani nadređeni.

    Premda je  Dilbertovo načelo nastalo kao satirični napad na prakse ljudskih resursa, od tada je postalo obavezno štivo u mnogim časovima poslovne organizacije. Stvarni broj nekompetentnih zaposlenika koji su imali koristi od takvih promaknuća može uvijek biti predmet spora, ali barem korporativni svijet priznaje da je Dilbertovo načelo bliže istini nego što se isprva sumnja