Hipoteka

    37

    Hipoteka je stvarno pravo na tuđoj stvari koja ovlašćuje vjerovnika da zahtijeva namirenje svoje tražbine iz vrijednosti ostvarene prodajom stvari ako dužnik ne plati u roku tražbinu osiguranu hipotekom. Najčešće se temelji na nekretninama, ali je moguća i na pokretninama na kojima se vlasništvo stječe upisom u javni upisnik i koje se bez upisa u takav upisnik ne smiju rabiti. Hipoteka nastaje na temelju pravnoga posla, odluke suda i na temelju zakona. Na temelju ugovora o hipoteci na nekretnini, hipoteka se stječe upisom u zemljišnu knjigu, a hipoteka na pokretnini upisom u javni upisnik u koji se upisuje vlasništvo te pokretnine. Vjerovnik može hipotekarnom tužbom zahtijevati sudsku prodaju založene stvari i u ovršnom se postupku namiriti iz vrijednosti ostvarene njezinom prodajom; pri tome on ima prednost pred ostalim dužnikovim vjerovnicima koji na stvari nemaju hipoteku, kao i prednost pred vjerovnicima koji su hipoteku na istoj stvari stekli poslije.

    Hipoteka i fiducija su instrumenti osiguranja naplate putem kojih banka u slučaju neredovite otplate kredita može zaplijeniti imovinu klijenta kako bi naplatila svoja potraživanja. Fiducijarnim prijenosom prava vlasništva, pravo vlasništva na imovini klijenta prenosi se na banku, a kod založnog prava, odnosno hipoteke, imovina se banci daje u zalog.

    Osnovna razlika između hipoteke i fiducije je u tome što kod hipoteke klijent zadržava vlasništvo nad imovinom, dok se kod fiducije, pravo vlasništva odmah prenosi na banku. I zalog i pravo vlasništva traju do konačne otplate kredita.

    Hipoteka je u bankarskoj praksi instrument osiguranja, dok se u hipotekarnom pravu definira kao raspolaganje izvjesnim udjelom (interesom) u nekretnini, ili u drugoj imovini koja služi kao osiguranje za isplatu dugovanja.