Vijesti o tržištu rada često djeluju proturječno. U nekim se sektorima govori o manjku radnika, dok se u drugima smanjuje broj zaposlenih. Razlog je u tome što se potražnja razlikuje ovisno o zanimanju i regiji.
Posebno se traže učitelji, zdravstveni radnici i stručnjaci za mentalno zdravlje. Ipak, mnogi koji bi se željeli baviti tim poslovima nailaze na prepreke već tijekom obrazovanja. Dostupnije obrazovanje može pomoći da više ljudi stekne potrebne kvalifikacije i pronađe posao u struci.
Zašto obrazovne institucije ne mogu same riješiti problem
Pokretanje i širenje stručnih programa može biti skupo. Programi često traže posebnu opremu, laboratorije, stručne nastavnike i akreditaciju. Zbog tih troškova institucije ne mogu uvijek brzo povećati broj upisnih mjesta.
Prepreke postoje i za studente. Visoke školarine, troškovi života i ograničene mogućnosti financiranja mogu ih odvratiti od obrazovanja za zanimanja u kojima nedostaje radnika.
Dodatni izazov čine pojedini akreditacijski zahtjevi. Pravila o broju sati nastave, broju nastavnika i obveznom učenju uživo ne prate uvijek razvoj tehnologije ni promjene na tržištu rada.
Obrazovne institucije zato ne mogu same povećati broj stručnjaka, a istodobno zadržati visoke troškove i svaki postojeći zahtjev. Potrebna je suradnja svih koji sudjeluju u obrazovanju i zapošljavanju.
Pet koraka za dostupnije obrazovanje
1. Modernizirati akreditaciju bez snižavanja standarda
Akreditacijska pravila trebaju osigurati kvalitetu, ali i omogućiti programe koji prate današnje potrebe. Neke zahtjeve zato treba redovito preispitivati.
Video nastava i hibridno učenje mogu pomoći nastavnicima da rade s više studenata. Uz pažljivu provedbu, takvi oblici nastave mogu proširiti pristup obrazovanju i smanjiti dio troškova.
2. Omogućiti učenje na više mjesta
Stručno obrazovanje ne mora se odvijati samo u učionici ili na fakultetu. Dio znanja može se stjecati kroz praksu kod poslodavaca, uz jasno utvrđene ciljeve i nadzor.
Naukovanje može povezati radno iskustvo s obrazovanjem. Studenti tada mogu učiti kroz konkretne zadatke, stjecati bodove za kvalifikaciju i istodobno zarađivati.
3. Uključiti poslodavce u izradu programa
Poslodavci mogu pomoći institucijama da programe usklade sa stvarnim zahtjevima posla. Tako studenti stječu znanja i vještine koje će moći primijeniti nakon završetka obrazovanja.
Suradnja je važna i za odgovornu primjenu umjetne inteligencije. Studenti trebaju učiti kako se ti alati koriste u njihovoj struci, kada mogu biti korisni i koje su njihove granice.
4. Pratiti rezultate programa
Obrazovne institucije mogu redovito objavljivati podatke o upisu, završetku programa, stečenim licencama i zapošljavanju. Takve informacije budućim studentima pomažu da lakše procijene što im određeni program može pružiti.
Korisni su i primjeri suradnje s poslodavcima, podaci o praksi te informacije o mogućnostima zapošljavanja. Oni pokazuju kako obrazovanje priprema studente za konkretne poslove.
5. Povezati obrazovanje, poslodavce i donositelje odluka
Fakulteti ne mogu sami smanjiti troškove obrazovanja, promijeniti akreditacijska pravila ni stvoriti nove prilike za praksu. Za to su potrebni poslodavci, akreditatori i donositelji odluka.
Za rješavanje manjka stručnjaka potrebno je ukloniti prepreke koje obrazovanje čine skupljim i teže dostupnim. Zajedničkim djelovanjem moguće je mijenjati pravila i načine financiranja, a pritom sačuvati kvalitetu programa.
Dostupnije obrazovanje traži zajednički rad
Manjak stručnjaka teško je riješiti ako se istodobno otežava pristup obrazovanju za ta zanimanja. Potrebni su programi koji više studenata mogu pripremiti za posao, a da pritom zadrže jasne standarde kvalitete.
Dostupnije obrazovanje zahtijeva suradnju institucija, poslodavaca i donositelja odluka. Tako se mogu smanjiti prepreke za studente i bolje odgovoriti na potrebe tržišta rada.
Izvor: Fast Company; prijevod i prilagodba: financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
