ECL (eng. Expected Credit Losses) predstavlja iznos očekivanih kreditnih gubitaka koje su (financijske) institucije dužne procjenjivati u skladu sa MSFI 9 (eng. IFRS 9) tj. Međunarodnim Standardom Financijskog Izvješćivanja broj 9. IFRS 9 – Financijski instrumenti, je standard koji uređuje klasifikaciju i mjerenje financijskih instrumenata. Važna karakteristika ECL po IFRS 9 standardu je da procjenjuje buduće kreditne gubitke, za razliku od prethodnog standarda koji je uzimao u obzir samo gubitke koji su se već desili.
U praktičnom smislu, u slučaju banaka, ECL je najlakše objasniti na primjeru kredita (kao financijskog instrumenta):
– ako imamo iznos kredita od KM 100 i ECL od KM 2, to znači da banka (u ovom trenutku) procjenjuje da će na ovom kreditu od KM 100 imati 2% kreditnih gubitaka; ako je za isti kredit ECL 20 KM, to znači da banka procjenjuje da će izgubiti 20 od 100 KM plasiranog kredita
– povećanje ECL za banku predstavlja trošak i smanjuje njezinu dobit, i obratno, smanjenje ECL, odnosno očekivanih kreditnih gubitaka, za banku predstavlja prihod i povećanje dobiti
– po standardu, banke su dužne kredite razvrstavati u 3 nivoa rizika, pri čemu Nivo 1 (eng. Stage 1) predstavlja najmanji , a Nivo 3 (Stage 3) najviši rizik
– u Nivo 3 se svrstavaju krediti najvećeg nivoa rizika, tj oni koji se ne servisiraju (ne vraćaju) uredno, i u pravilu kasne sa otplatom dulje od 3 mjeseca. Takvi krediti još se zovu i NPL (eng Non Performing Loans) ili NPE (Non Performing Exposures); za ovakve kredite banke u prosjeku izdvajaju oko 80% ECL (odnosno, u prosjeku procjenjuju da će od kredita u iznosu 100 KM izgubiti 80 KM, a naplatiti samo 20 KM)