Većina nas osjeti promjene u društvenim zbivanjima, pratimo naglasak na mentalnom zdravlju i možda se pitate što nam se događa?
Snažno je prisutno ono uvjerenje “vrijeme je novac”. Kada to uvjerenje prebacimo u praksu, očekivano je da ćemo paziti kako svoje vrijeme ulažemo, trošimo, štedimo ili kako da ga profitabilno iskorištavamo. Rastom gospodarstva, svačije vrijeme postaje vrjednije. Kako nešto postaje vrjednije, to se čini oskudnijim. Jača percepcija da “nemamo vremena” i raste nam briga i stres.
Kultura usmjerena na učinkovitost i pojedinca
Već dugo je s naglaskom na vrijeme, naglašena i briga oko učinkovitosti. Trudimo se postići savršenstvo na svim svojim poljima i ulogama, podižemo si kontinuirano ljestvicu, prosuđujemo vrijeme prema dobivenim rezultatima, a ne prema osobnom razvoju. Raste i epidemija narcizma, uz upute o kreiranju vlastitog „brenda“ i jačanju utjecaja. U velikoj smo mjeri otišli u polarnost individualizacije u odnosu na zajednicu. Naglašavanje kulture pojedinca jača vrijednost postignuća, u odnosu na vrijednost pripadnosti. Snaga utjecaja polazi iz širine društvene mreže. Naglasak se stavlja na široke i površne odnose, umjesto na duboke i fokusirane. Zbog nedostatka vremena za održavanje tih odnosa više posežemo za pismenom komunikacijom, koja je dokazano neučinkovitija u odnosu na usmenu te time smanjujemo kvalitetu naših odnosa, empatiju i toleranciju.
Nesvjesno koristimo tehnologiju
Korištenjem tehnologije brzina postaje imperativ. Brzo primanje informacija nije pogodno za refleksiju, empatiju i rasuđivanje. Većinu vremena smo u automatskim i instinktivnim procesima razmišljanja koji nam onemogućuju da se povežemo jedni s drugima, sami sa sobom ili pristupimo vlastitoj kreativnosti kako bismo donijeli nova rješenja. Istraživanja pokazuju i da nas korištenje interneta čini sigurnijim u vlastito (ne)znanje, što umanjuje samokritičnost i dovodi u pitanje stručnost. Evolucijski imamo nagon za pripadanjem koji nas upozorava kada zbog nedostatka informacija možemo biti isključeni iz zajednice, stoga raste FOMO (eng. strah od propuštanja) i društvena usporedba. Roditeljska zaokupljenost elektroničkim uređajima dovodi do toga da djeca pokazuju više frustracija, hiperaktivnosti i izljeva bijesa, što s vremenom tjera roditelje u „samosmirivanje“ korištenjem tehnologije i samim time problem ostaje u začaranom krugu.
Kontinuirano smo “odsutno prisutni”
Granice poslovnog i privatnog izrazito su labilne, donosimo posao kući, odgovaramo na pozive i poruke ili barem mislimo o poslu i zadacima koje smo napravili ili nas čekaju. Uspoređujemo se s umjetno kreiranom slikom jako širokog kruga ljudi, koji većinom imaju potpuno drugačiji kontekst od našega. U velikoj većini svojih kontakata smo odsutno prisutni, odnosno podijeljene svijesti i s nepotpunom pažnjom na ono što činimo, govorimo ili čega smo dio. Zanemarujemo svoja osjetila i tijela. U ovoj autodestrukciji bivamo sve bolesniji i neodgovorniji. Sve navedeno narušava naše mentalno zdravlje, stvara potrebu za izolacijom (kao polarnost ovoj umjetnoj umreženosti) i depresiji. U svemu tome trebamo pomoć i okrećemo se prema liderima, gospodarskim i političkim.
Izvor: poduzetnik.biz
