Korporativna kultura postala je gotovo svakodnevna tema kao i njeni glavni akteri – menadžeri.
Korporativni psihopati
Osim što je pojam ‘korporacijski psihopati’ prilično glasan i raspiruje maštu, posljednjih je desetak godina u široj uporabi. Prema pouzdanijim izvorima, otac pojma je Clive Boddy, psiholog koji se godinama bavi poslovnim okruženjem. Prije svega, posebno ga zanimaju učinci ‘toksičnih, psihopatskih menadžera’ kako je sam napisao.
“Korporacijski psihopati su…jednostavno oni psihopati koji uspješno egzistiraju u društvu i rade u korporacijama…Oni su vrlo orijentirani na karijeru i fokusirani, ali su nemilosrdni, nemoralni i izrabljivački.”
Psihopatija je po definiciji ozbiljniji poremećaj koji se nasljeđuje. Međutim, postoje istraživači koji su uveli termin ‘sekundarna psihopatija’, a to je poremećaj koji je posljedica okoline. U svakom slučaju, kada psihopat stoji ispred vas, to je zapravo osoba:
- Koja ne brine za druge, nema suosjećanja, hladnokrvna je.
- Čije su emocije plitke, pogotovo stid, krivica i sramota.
- Koja je neiskrena.
- Koja je pretjerano samouvjerena.
- Sebična.
- Nesposobna da planira budućnost ili nema potrebu da je planira.
- Koja je sklona nasilju.
Koga je više?
Kako piše Boddy, korporativni psihopat je u početku šarmantan, staložen i smiren. No, na kraju ispada prevarant, samoživ, nemilosrdan, bez samokritičnosti, međuljudski neodgovoran i emocionalno plitak. Koliko je takvih ‘profila’ u poslovnoj stvarnosti? Postoji li kritičan postotak iz prakse?
Nekoliko se istraživača pozabavilo pojavom korporativnih psihopata. Prema studiji koju je provela Simone Crewe, 12% viših korporativnih rukovoditelja pokazuje niz psihopatskih osobina.
Drugo istraživanje od prije dvije godine pokazalo je nešto optimističnije postotke – za samo 3,5% višeg menadžmenta može se reći da ima psihopatske osobine.
No, daleko je zanimljivija procjena istraživanja da su psihopati zastupljeniji u korporativnom svijetu nego u općoj populaciji. Navodi se i da ih ima 3,5 do 12 puta više. A još manje ohrabrujuća izjava je da bi jedan od pet izvršnih direktora mogao biti psihopati.
Od stresa do krađe
Pitanje je što se događa kada jedan korporativni psihopat dobije korporativno unapređenje i moć? Budući da su takvi menadžeri vrlo karizmatični, uvjerljivi i kreativni, moglo bi se očekivati da budu pravi izbor za vođenje tvrtki do uspjeha i profita. Međutim, nije tako. Istraživači su otkrili suprotno. Zašto?
Zlonamjerne osobine korporativnih psihopata nadmašuju njihove pozitivne strane. Često maltretiraju suradnike, stvaraju sukobe, obeshrabruju ideje podređenih, ponašaju se neetično i čak potiču druge da čine isto. Njihovi postupci mogu stvoriti neprijateljsko okruženje na radnom mjestu, povećavajući napetosti zbog natjecanja, stresa, izostanaka s posla, pa čak i krađe.
U spomenutom istraživanju iz 2015. godine pisalo je sljedeće:
“Devijantno ponašanje na radnom mjestu uzrok je gubitaka u milijardama dolara bez obzira na vrstu poslovne organizacije, a veliki postotak tih gubitaka proizlazi iz ponašanja korporativnih psihopata na vodećim pozicijama.”
Psihopata na primjer
Jedan od primjera koji je Boddy naveo bio je slučaj u tvrtki gdje je psihopat postao CEO. Bilo je 70 zaposlenih. U roku od nekoliko tjedana osjetili su se štetni učinci njegove ‘vladavine’.
- Bilo je manje posla.
- Produktivnost je opala.
- Bolovanja zaposlenika odjednom su učestala.
Siguran u svoje liderske sposobnosti, spomenuti je direktor u više navrata izvijestio upravu da je poslovna slika izvrsna. Nije mu smetalo laganje jer nije planirao ostati na poziciji. Naprotiv, namjeravao ga je iskoristiti za daljnje napredovanje i ulazak u politiku.
“Brzo napredovanje na korporativnoj ljestvici ili prelazak u druge tvrtke i organizacije zajednički je cilj korporativnih psihopata”, primijetio je Brody.
Također je dao simpatično opažanje: “Teorija u osnovi kaže da su korporativni psihopati djelomično krivi za globalnu financijsku krizu 2008. Privučeni su bankovnim ponudama i nagradama u neproporcionalnom broju.” Imali su važnu ulogu i utjecali na poslovnu kulturu, etiku i profile rizika banaka koje su ih zapošljavale.”
Izvor: bonitet
