“Die Italiener kommen”, odnosno “Talijani dolaze”, vrištao je ljetos naslov u utjecajnom njemačkom dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung. No, ovog puta ne radi se o turistima koji dolaze razgledavati znamenitosti, niti o radnoj snazi u potrazi za poslom. Riječ je o nečemu što donedavno neosvojivi njemački korporativni sektor nije mogao ni zamisliti: talijanske banke i kompanije počele su agresivno preuzimati njemačko tržište, gostići se njegovim najluksuznijim komadima.
Od gastarbajtera do vlasnika: Povijesni obrat
Trenutna situacija predstavlja radikalnu inverziju povijesnih trendova. Desetljećima je bilo uobičajeno da Nijemci, s viškom kapitala, preuzimaju talijanske brendove. Sjetimo se samo kako je Volkswagen 1998. kupio Lamborghini i Ducati, Allianz osiguravatelja RAS, a HeidelbergCement progutao Italcementi.
Danas je slika znatno drugačija. Njemački BDP stagnira od početka pandemije Covid-19, a industrijski sektor, posebice proizvodnja, gubi dah pod pritiskom jeftinih kineskih alternativa i energetske krize. S druge strane, talijansko je gospodarstvo posljednjih godina bilježilo brži rast od njemačkog, što je talijanskim menadžerima dalo samopouzdanje i kapital za lov na njemački inženjerski know-how i tehnologiju.
Kruna ovog novog talijanskog vala je potez UniCredita, druge najveće talijanske banke, koja je dobila zeleno svjetlo Europske centralne banke (ECB) za preuzimanje Commerzbanke, transakciju procijenjenu na nevjerojatnih 45 milijardi eura. Ova megamerger priča nije samo financijski značajna, već je i politički eksplozivna.
Njemačka vlada, koja i dalje drži 13% udjela u Commerzbank, zgrožena je ambicijama šefa UniCredita, Andree Orcela, čiji bi dolazak vrlo vjerojatno značio i smjenu aktualne uprave njemačke banke. Orcelova taktika bila je briljantna lekcija iz korporativnog ratovanja: koristio je financijske derivate kako bi prikrio svoje stvarne namjere pri kupnji udjela, zaobilazeći tako zakonsku obvezu lansiranja pune ponude za preuzimanje pri prelasku praga od 30% vlasništva. Time si je omogućio daljnje jeftino kupovanje dionica Commerzbanke na otvorenom tržištu.
Apetit koji nadilazi bankarstvo
Ofenziva se ne zaustavlja u financijskom sektoru. Talijanski privatni željeznički operater Italo najavio je ulazak u Njemačku. Planirajući do 2028. godine direktno konkurirati državnom Deutsche Bahnu na lukrativnim rutama poput München-Köln-Dortmund. Slično tome, MediaForEurope, medijsko carstvo pod kontrolom obitelji pokojnog Silvija Berlusconija, platilo je 1,8 milijardi eura za udio u drugom najvećem njemačkom privatnom emiteru, ProSiebenSat.1.
Ono što možda najviše zabrinjava njemačke analitičare jest prodor u Mittelstand – srce i dušu njemačkog gospodarstva, odnosno srednje velika poduzeća. Prema podacima milanske investicijske banke Arkios, vrijednost talijanskih stranih preuzimanja prošle je godine skočila za 74%, dosegnuvši 24 milijarde eura, pri čemu je Njemačka bila glavna meta. Farmaceutske kompanije, proizvođači tekstilnih strojeva, pa čak i tehnološki startupi poput aplikacije Komoot, padaju u talijanske ruke.
Reakcija Berlina otkriva duboku nelagodu. Njemačko ministarstvo financija hitno pokušava promijeniti zakone o preuzimanjima kako bi spriječilo tzv. low-balling (davanje namjerno niskih ponuda) i uvelo stroža pravila za korištenje financijskih derivata. Ideja je prisiliti stjecatelja na drugu, višu obveznu ponudu kada dosegne 50% udjela u ciljanoj kompaniji.
Ipak, za mnoge analitičare ovo izgleda kao klasičan primjer zatvaranja vrata staje nakon što su konji već pobjegli. Promjene zakona vjerojatno dolaze prekasno da bi zaustavile preuzimanje Commerzbanke, posebno sada kada UniCredit ima blagoslov ECB-a. Još važnije, protekcionistički potezi neće riješiti temeljne makroekonomske probleme njemačkog gospodarstva. Gledajući s juga, usprkos trenutnoj slabosti, Njemačka jednostavno izgleda previše “ukusno” da bi je talijanski investitori ostavili na miru. Europski korporativni špil karata upravo se snažno miješa, a Italija trenutno drži adute.
