Francuski predsjednik Emmanuel Macron ulazi u jednu od najvažnijih političkih i fiskalnih bitaka prije predsjedničkih izbora. Njegova administracija dobila je zadatak pronaći nove europske izvore poreznih prihoda koji bi pomogli financirati sljedeći sedmogodišnji proračun Europske unije vrijedan gotovo dva bilijuna eura.
U pozadini nije samo rasprava o europskim financijama. Za Pariz je riječ o pokušaju da izbjegne veće nacionalne uplate u zajednički proračun, što bi dodatno opteretilo francuske javne financije i otvorilo prostor političkim protivnicima uoči predsjedničkih izbora u travnju sljedeće godine.
Zašto Macron želi europske poreze
Europska komisija još prošlog ljeta predložila je paket novih vlastitih prihoda EU-a, no države članice nisu uspjele postići dogovor. Bez novih izvora financiranja razlika će se morati nadoknaditi većim doprinosima nacionalnih proračuna.
To je scenarij koji Macron želi izbjeći.
Francuska je među najzaduženijim članicama Europske unije, a povećanje doprinosa Bruxellesu dodatno bi opteretilo državni proračun. Istodobno bi radikalna desnica dobila snažan argument da članstvo u EU postaje sve skuplje za francuske porezne obveznike.
Za razliku od Njemačke, Nizozemske i još nekih neto uplatiteljica koje zagovaraju manji europski proračun, Francuska nema interes smanjivati njegovu veličinu. Razlog je jednostavan. Francuski poljoprivredni sektor jedan je od najvećih korisnika europskih subvencija, pa bi rezanje zajedničke blagajne pogodilo upravo jedan od najvažnijih domaćih gospodarskih sektora.
Tko bi mogao platiti više
Pariz zato zagovara model prema kojem bi veći dio prihoda dolazio od kompanija koje posluju na jedinstvenom europskom tržištu, ali trenutno ne doprinose zajedničkom proračunu u mjeri koju Francuska smatra primjerenom.
Među prijedlozima su veći porezi za velike američke tehnološke kompanije, dodatna opterećenja za strane tvrtke koje stvaraju značajne ugljične emisije te novi instrumenti povezani s klimatskom politikom.
Europska komisija ranije je predlagala prihode od mehanizma za ugljičnu prilagodbu na granicama (CBAM), sustava trgovanja emisijama, elektroničkog otpada, prodaje duhanskih proizvoda i dijela poreza na dobit poduzeća.
Međutim, dio država članica smatra da bi takvi nameti različito pogodili nacionalna gospodarstva. Zemlje s većom industrijskom proizvodnjom ili većom ovisnošću o međunarodnoj trgovini strahuju da bi izgubile konkurentnost ili povećale troškove poslovanja.
Bruxelles traži kompromis
Francuski ministar za Europu Benjamin Haddad jasno je poručio da se novi europski proračun ne može dugoročno financirati isključivo iz nacionalnih doprinosa.
“Uvođenje novih vlastitih izvora novca na razini EU-a ključni je uvjet za prihvaćanje europskog proračuna. Ne možemo se samo osloniti na nacionalne doprinose”, izjavio je Haddad, prenosi Politico.
Rasprava je posebno osjetljiva jer porezna politika ostaje jedno od područja u kojima države članice najteže odustaju od vlastitih ovlasti. Upravo zato pregovori o novim prihodima redovito traju mjesecima, a često završavaju kompromisima koji donose manje prihoda od prvotno planiranih.
Predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa nada se da bi konačni dogovor mogao biti postignut na samitu u prosincu.
Novi prijedlozi uključuju kripto, digitalne platforme i zrakoplovstvo
U međuvremenu je Europski parlament dodatno proširio raspravu. Zastupnici predlažu uvođenje poreza na kripto kompanije, velike digitalne platforme i online kockanje, a potporu toj ideji dale su Francuska i Španjolska.
Pariz pritom želi otići korak dalje. Francuska razmatra i oporezivanje ugljičnih emisija izvaneuropskih zrakoplovnih prijevoznika, premda još nije jasno koliki bi fiskalni učinak takva mjera donijela.
“Želimo proširiti razgovor i ovih ćemo dana predstaviti vlastite prijedloge”, najavio je Haddad.
Odluka koja će oblikovati europsku poreznu politiku
Pregovori o proračunu više nisu samo pitanje raspodjele novca među državama članicama. Oni će pokazati hoće li Europska unija dobiti nove zajedničke izvore prihoda ili će teret financiranja i dalje prvenstveno snositi nacionalni proračuni.
Za kompanije to znači mogućnost novih poreznih pravila za digitalno poslovanje, međunarodnu trgovinu i sektore s visokim emisijama ugljika. Za investitore je riječ o još jednom podsjetniku da porezna politika postaje jedan od ključnih alata europske industrijske i gospodarske strategije, a ne samo način punjenja proračuna.
