Svjetski dan tjestenine, koji se obilježava 25. listopada, ove je godine ponovno skrenuo pozornost na namirnicu koja se priprema na gotovo svim kontinentima. Italija je njezin najveći svjetski proizvođač, s približno 4,2 milijuna tona godišnje, ali talijanska tjestenina danas pripada i dvama vrlo različitim cjenovnim razredima.
Prema istraživanju talijanskih potrošačkih organizacija, kilogram tjestenine u Italiji u prosjeku stoji 1,59 eura. Proizvođač Pasta Mancini za pakiranje Spaghettini od 500 grama navodi cijenu od 3,30 eura, odnosno 6,60 eura po kilogramu.
Razlika je veća od četiri puta. Oba proizvoda mogu imati iste osnovne sastojke, krupicu durum pšenice i vodu, ali se razlikuju po podrijetlu sirovine, načinu proizvodnje i tržišnom pozicioniranju. Kako je tjestenina od svakodnevne hrane postala i proizvod za koji se traži višestruko viša cijena?
Kako su makaroni postali hrana napuljskog stanovništva
Povijest tjestenine starija je od suvremene Italije. Različiti oblici tijesta od žitarica i vode bili su poznati na više područja, pa njezin nastanak nije moguće pouzdano pripisati jednoj osobi ili događaju.
Za razvoj talijanske tjestenine posebno je važan Napulj. Povjesničar Emilio Sereni u radu iz 1958. godine, I napoletani da „mangiafoglia” a „mangiamaccheroni”, istražio je promjenu prehrambenih navika napuljskog stanovništva tijekom 17. stoljeća.
Prema prikazu Serenijeva istraživanja koji je objavila Biblioteca dell’Archiginnasio u Bologni, pogoršanje gospodarskih uvjeta pratila je promjena prehrane siromašnijih stanovnika. Povrće, osobito kupus i brokula, postupno je gubilo ranije mjesto u prehrani, dok su makaroni postajali jedno od glavnih jela.
Tjestenina je tako dobivala sve važnije mjesto u svakodnevnoj prehrani Napulja. Razvoj proizvodnje suhe tjestenine dodatno je pogodovao njezinoj dostupnosti jer se, za razliku od svježeg tijesta, mogla dulje čuvati i prevoziti.
Napulj i okolna mjesta postupno su razvijali proizvodnju koja je koristila lokalne uvjete za sušenje. Ulični prodavači makarona postali su prepoznatljiv dio gradskog života, a prizori stanovnika koji jedu tjesteninu rukama ostali su zabilježeni na povijesnim ilustracijama.
Talijanski iseljenici prenijeli su tjesteninu preko Atlantika
Prema podacima američke Kongresne knjižnice, do 1920. godine u Sjedinjene Američke Države stiglo je više od četiri milijuna talijanskih doseljenika.
Mnogi su dolazili iz južne Italije i sa sobom donosili regionalne prehrambene navike, uključujući različite načine pripreme tjestenine.
U američkim gradovima ta su jela postupno izlazila iz okvira useljeničkih zajednica. Restorani i prehrambene trgovine širili su ponudu, dok su se recepti prilagođavali sastojcima i ukusima lokalnog tržišta.
Suha tjestenina pritom je imala praktičnu prednost. Nije zahtijevala hladni lanac, mogla se dugo skladištiti i jednostavno pripremati kod kuće.
Industrijska proizvodnja omogućila je opskrbu trgovina velikim količinama standardiziranih proizvoda. Tjestenina je tako postala dostupna i potrošačima koji nisu imali neposrednu vezu s talijanskom gastronomskom tradicijom.
Italija izvozi gotovo 2,5 milijuna tona tjestenine godišnje
Razmjere međunarodnog tržišta pokazuju podaci Unione Italiana Food predstavljeni u povodu Svjetskog dana tjestenine 2026..
Italija je 2025. proizvela približno 4,2 milijuna tona tjestenine, a izvezla 2.456.940 tona, u vrijednosti od 3,969 milijardi eura.
Najveće izvozno tržište bila je Njemačka, s 466.422 tone. Slijedili su SAD s 315.018 tona, Francuska s 292.341 tonom i Ujedinjeno Kraljevstvo s 279.342 tone.
Prosječna izvozna vrijednost iznosila je približno 1,62 eura po kilogramu. Riječ je o izračunu ukupne vrijednosti izvoza podijeljene izvezenom količinom, a ne o maloprodajnoj cijeni.
Prema podacima predstavljenima u listopadu 2026., Talijani godišnje konzumiraju oko 23,1 kilogram tjestenine po stanovniku. Istodobno, više od polovice talijanskog izvoza tjestenine odlazi na tržišta Europske unije.
Talijanska industrija tako opskrbljuje domaće i međunarodno tržište proizvodom široke potrošnje, dok dio proizvođača razvija ponudu koja se temelji na specifičnim proizvodnim obilježjima.
Zašto kilogram tjestenine može koštati četiri puta više?
Prema istraživanju Centra za obrazovanje i istraživanje potrošnje (CRC) i udruge Assoutenti, objavljenom 24. listopada 2026., prosječna maloprodajna cijena tjestenine u Italiji iznosila je 1,59 eura po kilogramu.
Analiza se temelji na podacima talijanskog statističkog zavoda ISTAT i Ministarstva poduzetništva i Made in Italy (MIMIT). Razlike među gradovima pritom su znatne. U Udinama je prosječna cijena iznosila 1,91 euro po kilogramu, a u Sirakuzi 1,10 eura.
Istodobno, proizvođač Pasta Mancini za Spaghettini od 500 grama na svojoj internetskoj stranici navodi cijenu od 3,30 eura.
Preračunato na kilogram, to je 6,60 eura, odnosno približno 4,2 puta više od prosječne cijene koju navodi istraživanje CRC–Assoutenti. Usporedba se odnosi na objavljenu cijenu jednog specijaliziranog proizvoda i nacionalni maloprodajni prosjek. Prodajni kanali nisu jednaki.
Pasta Mancini navodi da durum pšenicu uzgaja na vlastitom gospodarstvu. Tijesto oblikuje kroz brončane kalupe, a Spaghettini suši tijekom 24 sata na temperaturama između 36 i 46 stupnjeva Celzija.
Brončani kalupi ostavljaju hrapaviju površinu tjestenine, koja može bolje zadržavati umak. Sušenje je također važna faza proizvodnje, ali njegovo dulje trajanje samo po sebi nije dokaz bolje kvalitete.
Ono što se može provjeriti jesu konkretni podaci o sirovini i postupku proizvodnje. Iz njih nije moguće automatski zaključiti da je skuplji proizvod ukusniji, ali kupac dobiva informacije na temelju kojih može usporediti proizvode.
Gragnano: Grad u kojem su se i ulice prilagođavale tjestenini
Nedaleko od Napulja nalazi se Gragnano, grad čija je povijest posebno povezana s proizvodnjom suhe tjestenine.
Ta je povezanost bila toliko snažna da je utjecala i na urbanistički razvoj. Prema službenoj dokumentaciji Europske unije za Pasta di Gragnano, tijekom 19. stoljeća širina ulica i visina zgrada prilagođavane su kako bi se omogućilo bolje strujanje zraka tijekom sušenja tjestenine.
Danas Pasta di Gragnano nosi europsku zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla, IGP.
Proizvodna specifikacija propisuje područje proizvodnje, svojstva sirovina i tehnološke postupke. Među zahtjevima su uporaba brončanih kalupa i vode iz lokalnog vodonosnika, dok se proizvodnja mora odvijati na području Gragnana.
Ipak, oznaka IGP ne znači da sva durum pšenica mora biti uzgojena u Gragnanu.
Zaštićena oznaka potvrđuje povezanost proizvodnje s određenim područjem i poštovanje propisane specifikacije. Podrijetlo pšenice zasebna je informacija.
Što kupac zapravo plaća kod premium tjestenine?
Pasta Mancini i Pasta di Gragnano pokazuju dva različita načina razlikovanja proizvoda.
Mancini ističe pšenicu uzgojenu na vlastitom gospodarstvu i dokumentirane proizvodne postupke. Kod tjestenine Pasta di Gragnano IGP naglasak je na pravilima proizvodnje povezanima s određenim zemljopisnim područjem.
Takva obilježja mogu biti razlog za višu prodajnu cijenu, ali sama po sebi ne govore koliko proizvođač na proizvodu zarađuje. Za to bi bili potrebni usporedivi podaci o troškovima proizvodnje i distribucije.
Jednako tako, zaštićeno podrijetlo ili dulje sušenje ne mogu zamijeniti osobnu procjenu okusa. Ona ostaje odvojena od provjerljivih podataka na deklaraciji i u proizvodnoj specifikaciji.
Industrijska proizvodnja učinila je tjesteninu dostupnom velikom broju kupaca. Pojedini talijanski proizvođači danas se od te standardizirane ponude razlikuju upravo podacima o gospodarstvu na kojem je uzgojena pšenica, načinu oblikovanja tijesta ili mjestu proizvodnje. Kupac tako može provjeriti za što plaća višu cijenu, čak i kada ne može unaprijed znati hoće li mu skuplja tjestenina biti ukusnija.
Autor: financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
