Nedjeljom navečer zaposlenik otvara poslovno računalo i priprema odgovore na e-poruke. Poslat će ih tek u ponedjeljak ujutro. Ne želi da kolege vide kako radi vikendom jer bi mogli očekivati da im je dostupan i ubuduće.
Takvo ponašanje opisale su Julie Delisle i Viviane Sergi u istraživanju objavljenom u znanstvenom časopisu Work and Occupations u veljači 2026. Uvodna situacija ilustrativni je primjer koji su autorice sastavile na temelju iskustva jednog od sudionika. Proučavale su kako zaposlenici kanadske financijske institucije reagiraju na neplaćeni dodatni rad, uključujući slučajeve kada namjerno prikrivaju da rade izvan redovitog vremena.
Zaposlenik može željeti dovršiti zadatak navečer, ali pritom spriječiti da njegova povremena dostupnost postane očekivanje kolega.
Fleksibilno radno vrijeme ne znači i manje posla
U istraživanju je sudjelovalo 28 zaposlenika različitih odjela financijske institucije. Njih 22 izjavilo je da svaki tjedan rade dulje od ugovorenih 35 sati. Još četvero povremeno je radilo dulje, primjerice zbog rokova, dok je dvoje navelo da nikada ne prekoračuje redovito radno vrijeme.
Razgovori su provedeni prije pandemije, iako je znanstveni rad objavljen 2026. godine. Riječ je o kvalitativnoj studiji jedne organizacije, pa se njezini nalazi ne mogu koristiti za procjenu učestalosti prekovremenog rada u drugim kompanijama.
Proučavana institucija omogućavala je zaposlenicima fleksibilnije organiziranje radnog vremena. Ipak, mnogi su sudionici naveli da zadatke nastavljaju obavljati navečer ili vikendom.
Tu nastaje razlika koju je lako previdjeti. Zaposlenik može sam odlučiti hoće li zadatak završiti večeras ili sutra, ali to ne znači da može odlučiti i koliko posla mora obaviti. Ako su obje mogućnosti povezane s pritiskom zbog nedovršenih obveza, fleksibilnost mu omogućuje izbor termina, ali ne smanjuje opterećenje.
Zašto neki zaposlenici prikrivaju dodatne sate?
Autorice su prepoznale četiri strategije reagiranja na neplaćeni dodatni rad: prihvaćanje, podnošenje, izbjegavanje i prikrivanje. One nisu trajne osobine zaposlenika. Ista osoba može mijenjati ponašanje ovisno o radnim okolnostima i vlastitom odnosu prema poslu.
Zaposlenici koji prihvaćaju dodatni rad mogu ga povezivati sa zadovoljstvom u poslu, profesionalnom odgovornošću ili željom da zadatak završe kvalitetno. Oni koji ga podnose rade dulje iako takav angažman doživljavaju kao nepotreban zahtjev.
Treća strategija podrazumijeva izbjegavanje prekovremenog rada. Zaposlenici nastoje završiti radni dan u predviđeno vrijeme, čak i kada dio zadataka ostane nedovršen. Time štite slobodno vrijeme, ali se mogu suočiti s nagomilavanjem obveza.
Prikrivanje je drukčije. Zaposlenik može dobrovoljno raditi navečer, ali odgoditi slanje poruka ili promijeniti status dostupnosti kako kolege ne bi vidjeli da je radio. Time pokušava spriječiti stvaranje očekivanja da će odgovarati na poslovne poruke i izvan redovitog rasporeda.
Ako voditelj ne zna da je zaposlenik zadatak dovršio navečer, može pogrešno procijeniti koliko je vremena za njega potrebno. Riječ je o mogućoj poslovnoj posljedici prikrivanja dodatnog rada, a ne učinku koji je istraživanje zasebno mjerilo.
Prikrivanje rada zahtijeva dodatni trud
Prikrivanje dodatnih sati zahtijeva i određeni organizacijski napor. Autorice ga povezuju s pojmom meta-work, odnosno aktivnostima potrebnima za organiziranje vlastitog rada. Zaposlenik tako mora voditi računa i o tome kada će njegove aktivnosti postati vidljive kolegama.
Takvo upravljanje dostupnošću može pomoći zaposleniku da zaštiti granice prema kolegama, ali samo po sebi ne smanjuje vrijeme provedeno radeći.
Kada rezultati skrivaju stvarno radno opterećenje?
Zamislimo zaposlenika koji svakog ponedjeljka ujutro predaje izvještaj. Voditelj dobiva dokument na vrijeme i nema razloga posumnjati da rok nije izvediv. Međutim, zaposlenik ga redovito dovršava nedjeljom navečer, a kolege za to ne znaju. Ako voditelj procjenjuje trajanje zadatka samo prema datumu predaje, može zaključiti da postojeći raspored dobro funkcionira.
Zato je korisno razlikovati povremeni osobni izbor od ponavljajućeg opterećenja. Jedno je kada zaposlenik odluči završiti zadatak navečer kako bi sljedeći dan imao slobodno. Drugo je kada svaki tjedan mora produžiti radni dan kako bi ispunio redovite obveze.
Voditelj koji želi razumjeti stvarno trajanje posla može zaposlenika pitati koliko mu je vremena trebalo za pripremu izvještaja i je li ga izrađivao izvan radnog vremena. Ako se pokaže da posao redovito završava nedjeljom, potrebno je provjeriti može li se isti zadatak obaviti unutar ugovorenih sati.
Pritom zaposlenik mora moći prijaviti stvarno opterećenje bez bojazni da će ga se zbog toga smatrati manje sposobnim od kolega. U suprotnom, evidencija zadataka može ostati uredna, a stvarni broj radnih sati i dalje nepoznat.
U FBiH Zakon o radu uređuje prekovremeni rad i pravo na povećanu plaću za takav rad. Međutim, kada zaposlenik samostalno radi izvan redovitog vremena, pravni status tih sati ovisi o konkretnim okolnostima, uključujući odnos poslodavca prema takvom radu.
Kako zaštititi slobodno vrijeme bez prikrivanja opterećenja?
Zaposlenik koji redovito radi izvan ugovorenih sati može bilježiti koliko mu vremena oduzimaju pojedini zadaci, uz poštovanje pravila poslodavca o evidenciji radnog vremena i odobravanju dodatnog rada. Ako izvještaj koji treba predati u ponedjeljak zahtijeva nekoliko sati rada tijekom vikenda, taj podatak može biti osnova za razgovor s voditeljem.
Umjesto opće tvrdnje da ima previše posla, zaposlenik može pokazati koji se zadaci ponavljaju, koliko traju i zbog čega ih ne uspijeva završiti tijekom redovitog radnog vremena.
Voditelj tada može procijeniti treba li promijeniti rok, smanjiti opseg zadatka ili drukčije rasporediti posao. Ako se pokaže da izvještaj svaki tjedan zahtijeva dodatne sate, pitanje više nije zašto zaposlenik radi nedjeljom, nego zašto je rok postavljen tako da ga bez nedjeljnog rada ne može ispuniti.
Autor: financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
