UniCredit se nalazi u središtu jedne od najvažnijih poslovnih i financijskih priča u Europi ove godine. Pokušaj talijanske bankarske grupacije da preuzme njemački Commerzbank u transakciji vrijednoj 40 milijardi eura prerastao je okvire klasičnog bankarskog spajanja i otvorio pitanje budućnosti europskog financijskog sektora.
Dok Europa traži načine kako povećati konkurentnost svog gospodarstva, ova transakcija otkriva koliko je teško uskladiti tržišnu logiku s nacionalnim interesima.
Može li Europa stvoriti financijske divove sposobne konkurirati američkim i kineskim igračima ako države i dalje štite svoje nacionalne prvake?
Upravo se to pitanje danas nalazi u središtu jedne od najvažnijih bankarskih priča u Europi.
Gdje trenutno stoji UniCredit?
Ponuda za preuzimanje Commerzbanke službeno završava, ali konačni rasplet još nije poznat.
UniCredit kontrolira ukupno 41,9 posto Commerzbanke, uključujući izravni vlasnički udio i različite izvedene financijske instrumente. Odaziv dioničara na dobrovoljnu ponudu ostao je relativno skroman, dok je njemačka vlada još jednom jasno poručila da se protivi planiranom preuzimanju.
Na prvi pogled riječ je o sukobu između dvije banke.
U stvarnosti riječ je o sudaru dviju vizija Europe.
S jedne strane nalazi se ideja stvaranja velikih prekograničnih financijskih grupacija koje bi mogle konkurirati globalnim igračima. S druge strane stoje nacionalni politički interesi i želja država da zadrže kontrolu nad ključnim financijskim institucijama.
Zašto je Commerzbank strateška institucija za Njemačku?
Protivljenje Berlina nije slučajno.
Commerzbank nije samo jedna od najvećih njemačkih banaka. Ona desetljećima predstavlja važan financijski oslonac njemačkog Mittelstanda – mreže srednjih i velikih industrijskih kompanija koje čine temelj njemačkog izvoznog modela.
Riječ je o poduzećima koja proizvode industrijsku opremu, strojeve, automobilske komponente i specijalizirane proizvode koji se izvoze na globalna tržišta.
Zbog toga pitanje vlasništva nad Commerzbankom za Njemačku nije samo financijsko pitanje.
To je pitanje gospodarske strategije.
Dodatnu političku težinu daje činjenica da njemačka država i dalje posjeduje približno 12 posto banke, što je ostatak paketa stečenog tijekom spašavanja Commerzbanke za vrijeme globalne financijske krize 2008. godine.
Europa želi konsolidaciju, ali je teško provodi
Posljednjih godina europske institucije sve češće upozoravaju da je bankarski sektor kontinenta previše fragmentiran.
Dok američko tržište dominiraju golemi financijski sustavi s ogromnim kapitalom, europske banke i dalje posluju unutar nacionalnih okvira.
To ograničava njihovu sposobnost financiranja velikih projekata, tehnoloških ulaganja i strateških industrija.
Europska središnja banka godinama podržava prekogranična spajanja jer vjeruje da bi snažnije i veće banke povećale otpornost europskog financijskog sustava.
Međutim, svaki pokušaj velikog prekograničnog preuzimanja ponovno otvara pitanje nacionalnih interesa.
Slučaj UniCredita i Commerzbanke možda je najbolji primjer tog paradoksa.
Europa želi više integracije, ali kada integracija postane konkretna, politički otpor često postaje snažniji od tržišne logike.
Europa zaostaje za američkim bankarskim divovima
Rasprava oko Commerzbanke zapravo je dio mnogo šire priče.
Dok europske banke pregovaraju o prekograničnim spajanjima, američki financijski divovi poput JPMorgan Chase, Bank of America i Goldman Sachs posljednjih godina dodatno su učvrstili svoju tržišnu poziciju.
Njihova veličina omogućuje im agresivnija ulaganja u tehnologiju, digitalnu transformaciju i nova tržišta.
Istodobno europske banke posluju na tržištu koje je regulatorno složenije i manje integrirano.
Rezultat je sve veći jaz između europskih i američkih financijskih institucija.
Za europske kreatore politika pitanje više nije treba li doći do konsolidacije.
Pitanje je može li Europa ostati konkurentna bez nje.
Zašto su velike banke danas važnije nego prije deset godina?
Bankarski sektor prolazi kroz najveću tehnološku transformaciju u svojoj modernoj povijesti.
Umjetna inteligencija, automatizacija, kibernetička sigurnost i digitalna infrastruktura zahtijevaju ulaganja koja se mjere milijardama eura.
Takvi troškovi lakše se podnose u velikim sustavima nego u manjim nacionalnim institucijama.
Veličina danas nije samo pitanje tržišnog udjela. Ona postaje strateška prednost.
Što banka ima više klijenata, veće prihode i snažniju kapitalnu bazu, lakše financira razvoj novih tehnologija i prilagođava se regulatornim zahtjevima.
Zbog toga zagovornici preuzimanja tvrde da bi kombinacija UniCredita i Commerzbanke mogla stvoriti instituciju sposobnu igrati znatno važniju ulogu na europskom tržištu.
Što investitori zapravo žele?
Iz perspektive financijskih tržišta logika je relativno jednostavna.
Investitori uglavnom podržavaju spajanja koja mogu povećati profitabilnost i stvoriti dodatnu vrijednost za dioničare.
Kod velikih bankarskih transakcija to najčešće znači:
- smanjenje operativnih troškova
- jaču tržišnu poziciju
- veće prihode
- učinkovitije korištenje kapitala
- veću konkurentnost
Međutim, bankarski sektor nije obična industrija.
Banke imaju ključnu ulogu u financiranju gospodarstva, zbog čega politički interesi često imaju jednaku težinu kao i financijski argumenti.
Slučaj Commerzbank pokazuje koliko brzo tržišna logika može postati političko pitanje kada je riječ o strateški važnim institucijama.
Zašto je granica od 50 posto toliko važna?
Jedan od ključnih detalja cijelog procesa nalazi se u regulatornim pravilima.
UniCredit želi izbjeći situaciju u kojoj bi bio smatran kontrolnim vlasnikom Commerzbanke bez stvarnog većinskog udjela.
Takav scenarij imao bi značajan utjecaj na kapitalne pokazatelje banke.
Zbog toga talijanska grupacija pažljivo upravlja kombinacijom izravnog vlasništva i izvedenih financijskih instrumenata kako bi osigurala što povoljniju vlasničku strukturu nakon završetka procesa.
Istodobno čeka i odobrenje Europske središnje banke, koje se ne očekuje prije trećeg tromjesečja.
Hoće li Commerzbank postati talijanska banka?
To je pitanje koje se najčešće postavlja u njemačkoj javnosti.
No ono možda nije najvažnije.
Izvršna direktorica Commerzbanke Bettina Orlopp više je puta poručila da nije protiv razgovora o mogućem dogovoru, ali pod uvjetom da postoji veća premija za dioničare i jasna zaštita poslovnog modela banke.
S druge strane, izvršni direktor UniCredita Andrea Orcel odbacio je mogućnost preseljenja sjedišta grupacije u Njemačku.
Time je jasno da se pregovori ne vode samo oko vlasničkih udjela nego i oko budućeg identiteta cijele institucije.
Bitka za Commerzbank mnogo je više od jedne akvizicije
Bitka za Commerzbank zapravo nije priča o jednoj banci.
Ona pokazuje kako Europa pokušava pronaći ravnotežu između nacionalnih interesa i potrebe za stvaranjem globalno konkurentnih financijskih institucija.
U svijetu u kojem američke i kineske kompanije ulažu milijarde u umjetnu inteligenciju, digitalnu infrastrukturu i nove tehnologije, veličina ponovno postaje strateška prednost.
Zato će ishod ove transakcije pratiti mnogo šira publika od samih bankara i investitora.
Odgovor na pitanje može li UniCredit preuzeti Commerzbank mogao bi istodobno dati odgovor i na pitanje koliko je Europa spremna graditi vlastite financijske prvake u globalnoj utrci za kapital, tehnologiju i gospodarski utjecaj.
⇛ Pri preuzimanju sadržaja obvezno navesti izvor i postaviti poveznicu na originalni članak.
