Edin Džeko večeras će posljednji put odjenuti dres Bosne i Hercegovine, 19 godina i četiri mjeseca nakon debija protiv Turske. U tom razdoblju put od Željezničara i transfera vrijednog oko 50.000 eura odveo ga je do Bundeslige, Premier lige i Serie A, dok je Manchester City za njega platio oko 32 milijuna eura.
Imao je 21 godinu kada je 2. lipnja 2007. debitirao protiv Turske i odmah zabio u pobjedi BiH 3:2. Večeras na Bilino polje izlazi posljednji put, kao 40-godišnji kapetan i rekorder reprezentacije po broju nastupa i pogodaka.
Zato priča o njegovu odlasku nije pitanje koliko je Džeko zabio. Zanimljivije je što ostaje kada ode igrač koji je dovoljno dugo trajao da u istom reprezentativnom dresu poveže nekoliko generacija bosanskohercegovačkog nogometa.
Dijamant je nastao pred mikrofonom
Džekina karijera ostavila je brojke, ali i riječ koja je s vremenom postala gotovo zamjena za njegovo ime.
Nadimak Dijamant rodio se 28. ožujka 2009. u Genku. Džeko je zabio Belgiji, a komentator Marjan Mijajlović u prijenosu ga tako nazvao. Ono što je nastalo spontano pred mikrofonom odvojilo se od te utakmice i postalo ime koje Džeku prati i danas.
Četiri godine poslije Mijajlovićev glas pratio je reprezentaciju i na dijelu kvalifikacijskog puta prema Brazilu. Bio je za mikrofonom u Ateni, Rigi i Žilini. Zatim je stigao Kaunas i večer u kojoj je BiH prvi put izborila Svjetsko prvenstvo.
Te kvalifikacije danas se ne pamte samo po rezultatima. Golovi, snimke i komentari iz prijenosa nastavili su se gledati i prepričavati nakon utakmica, a Džeko je bio jedno od lica generacije koja je reprezentaciju prvi put odvela na najveću nogometnu pozornicu.
Tu se vidi i granica statistike. Najboljeg strijelca možete opisati brojem pogodaka. Broj ipak ne objašnjava kako njegov nadimak postane dio jezika kojim jedna zemlja govori o nogometu. U Bosni i Hercegovini dovoljno je reći Dijamant i gotovo nitko neće pitati na koga mislite.
Igrač kojeg su prepoznali i izvan BiH
Džekina reputacija odavno nije bila ograničena na BiH. Luciano Spalletti trenirao ga je u Romi i opisivao kao prototip napadača kakvog bi trener poželio imati. Džeko je imao visinu i snagu, ali i tehniku te pokretljivost.
Džeko je u sezoni 2016./17. postigao 29 prvenstvenih pogodaka i završio kao najbolji strijelac Serie A. O Džeki je još 2009. javno govorio i Sir Alex Ferguson. Uoči susreta Manchester Uniteda i Wolfsburga izdvojio je Džeku i Grafitea. Taj je napadački tandem prethodne sezone zajedno postigao 71 pogodak.
Put koji je nekoliko godina ranije počeo odlaskom iz Željezničara preko Češke tada je već doveo do naslova prvaka Njemačke. Kasnije će ga odvesti u Englesku i Italiju, a UEFA danas izdvaja podatak da je postigao najmanje 50 ligaških pogodaka u tri od pet najvećih europskih liga.
Od 50.000 do 32 milijuna eura
Isti se put može čitati i kroz novac koji su klubovi bili spremni platiti za njegov transfer.
Kada je iz Željezničara otišao u Teplice, transfer je prema UEFA-inom prikazu početka njegove karijere vrijedio oko 50.000 eura. Nakon 16 pogodaka u 43 prvenstvena nastupa Teplice su ga prodale Wolfsburgu za četiri milijuna eura. Manchester City nekoliko godina poslije platio je oko 32 milijuna eura.
Razlika najbolje pokazuje koliko se njegova pozicija na europskom nogometnom tržištu promijenila: iznos transfera u City bio je približno 640 puta veći od iznosa za koji je otišao iz Željezničara.
Posao s Romom donio je još dvije javno objavljene naknade. Talijanski klub je Manchester Cityju 2015. platio četiri milijuna eura za posudbu, uz još 11 milijuna eura za trajni transfer pod ugovorenim uvjetima. Prema tim javno objavljenim iznosima, četiri transferne etape zajedno iznose približno 51,05 milijuna eura.
Taj zbroj ne predstavlja Džekinu zaradu niti prihod jednog kluba, nego naknade plaćene između različitih klubova tijekom deset godina. Plaće, bonusi i komercijalni prihodi nisu javno dokumentirani na dovoljno usporediv način da bi ih bilo opravdano uključiti u istu računicu.
Za razmjere njegova tržišnog puta dovoljno govori usporedba početnih 50.000 i kasnijih 32 milijuna eura.
Dodavanje koje je odvelo BiH u Brazil
Reprezentativna karijera ima drukčiju prijelomnu točku. BiH je dva puta stizala do doigravanja za veliko natjecanje i oba puta ju je zaustavio Portugal. Nova prilika stigla je 15. listopada 2013. u Litvi, kada je BiH mogla izravno izboriti Svjetsko prvenstvo.
Trebala joj je pobjeda. U 68. minuti Džeko je pronašao Vedada Ibiševića, koji je pogodio za 1:0 i odveo BiH na prvo veliko nogometno natjecanje.
Nekoliko mjeseci poslije Džeko je protiv Irana postigao prvi pogodak u pobjedi 3:1, prvoj pobjedi Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu. Nakon Mundijala preuzeo je kapetansku traku, a Nogometni savez BiH u rujnu 2014. predstavio ga je kao novog kapetana, nakon povlačenja Emira Spahića.
Kada se BiH dvanaest godina poslije vratila na Svjetsko prvenstvo, Džeko više nije bio 27-godišnji napadač koji je u Kaunasu asistirao Ibiševiću. Na drugi Mundijal stigao je kao 40-godišnji kapetan, uz generaciju igrača koji su na početku njegove reprezentativne karijere bili djeca ili još nisu bili rođeni.
Brojke imaju granicu
Duljinu te karijere najbolje pokazuju podaci. Prema UEFA-inim podacima uoči oproštaja, Džeko ima 151 reprezentativni nastup i 73 pogotka.
Kod broja pogodaka postoji razlika između službenih izvora. UEFA i FIFA navode 73, dok profil igrača na stranici Nogometnog saveza BiH trenutačno prikazuje 74. Razlika ne mijenja činjenicu oko koje se izvori slažu: Džeko je rekorder Bosne i Hercegovine i po nastupima i po pogocima.
Kada je debitirao 2007., Miralem Pjanić još nije imao nijedan nastup za A reprezentaciju. Do posljednje Džekine utakmice promijenili su se izbornici, suigrači i čitave reprezentativne generacije, dok je broj 11 ostao jedna od rijetkih konstanti.
Dres koji je volio od dječačkih dana
U oproštajnoj poruci koju prenosi UEFA Džeko je rekao da se ništa u njegovoj karijeri ne može usporediti s ponosom koji je osjećao svaki put kada je odjenuo reprezentativni dres. Bio je to, kaže, dječački san koji je nosio kroz svih 151 nastup.
Gotovo dvadeset godina poslije ljubav prema tom dresu, kaže, nije se promijenila. U reprezentaciji je ostao do 40. godine jer joj je dao sve što je imao, a igranje za svoju zemlju opisao je kao najemotivniju privilegiju koju mu je nogomet dao.
Za posljednju utakmicu zato nije tražio još jedan rekord. Poželio je još jednom podijeliti emociju s ljudima s kojima je, kako je napisao, proživio sve te trenutke.
A onda je sam pronašao rečenicu koja ovom oproštaju teško treba dodatak: dres koji je volio od dječačkih dana voljet će do kraja života.
Autor: financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
