Cijena električne energije u EU postaje jedna od najvećih prepreka ubrzanoj elektrifikaciji gospodarstva. Bruxelles želi promijeniti tu računicu. Njemačka podržava cilj, ali upozorava da Komisija pritom ulazi u područje nacionalnih poreza.
Iza naizgled tehničkog spora krije se važno pitanje za europsku zelenu tranziciju: može li EU učiniti električnu energiju konkurentnijom bez zadiranja u porezni suverenitet država članica?
Bruxelles želi promijeniti računicu
Električna energija danas čini oko 23 posto konačne potrošnje energije u EU-u. Bruxelles želi taj udio do 2040. povećati na 46 posto.
Razlog nije samo klima. Veća elektrifikacija trebala bi smanjiti ovisnost Europe o uvozu fosilnih goriva. Europska komisija procjenjuje da bi EU time mogao smanjiti godišnji račun za njihov uvoz za čak 260 milijardi eura.
Problem je cijena.
Električna energija za mnoge je potrošače i dalje znatno skuplja od plina. Komisija upozorava da takav odnos cijena usporava prelazak na električna vozila, toplinske pumpe i elektrifikaciju industrijskih procesa.
Drugim riječima, kompanija neće elektrificirati proizvodnju samo zato što Bruxelles to želi. Investicija mora imati ekonomskog smisla.
Njemačka ne osporava cilj, nego način
Komisija zato želi promijeniti i ono što se nalazi na računu za struju.
Novi prijedlog predviđa da trošarina na električnu energiju ne bude viša od trošarine na prirodni plin.
Upravo tu Berlin povlači crtu.
Njemačka ne tvrdi da električnu energiju treba više oporezivati. Problem vidi u tome kojim se zakonom pokušava postići promjena poreznog opterećenja.
Porezna pitanja u EU-u tradicionalno zahtijevaju jednoglasnost država članica. Kod energetskog zakonodavstva situacija je drukčija jer se odluke mogu donositi kvalificiranom većinom.
Zato je njemački prigovor mnogo veći od računa za struju.
Ako se porezna obveza uvede kroz energetski zakon, može li država biti preglasana u području u kojem bi kroz porezno zakonodavstvo imala pravo veta?
Berlin smatra da ne bi trebala.
Gotovo pola računa nije sama električna energija
Spor je važan jer cijenu struje ne određuje samo proizvodnja energije.
Prema podacima Europske komisije, sama energija čini približno polovicu prosječnog računa za električnu energiju u EU-u. Ostatak odlazi na mrežu, poreze i različite naknade.
Analiza Europske središnje banke pokazuje da su mrežni troškovi kod kućanstava u eurozoni činili oko 27 posto računa, PDV oko 14 posto, a ostali porezi i povezani troškovi približno deset posto.
Europa zato može graditi sve više obnovljivih izvora, a da visoki računi za struju i dalje koče elektrifikaciju.
Zelena tranzicija više nije samo pitanje proizvodnje energije. Postaje pitanje poreza, mreža i načina na koji se formira konačna cijena.
Stara porezna pravila susreću novu energetiku
Dio problema leži u tome što se europski okvir oporezivanja energije još uvijek oslanja na direktivu iz 2003. godine.
Tada nije postojao današnji energetski sustav. Električna vozila bila su marginalna, toplinske pumpe daleko od masovnog tržišta, a solarna i vjetroenergija nisu imale današnju ulogu.
EU godinama pokušava reformirati ta pravila, ali upravo zahtjev za jednoglasnošću čini porezne promjene politički iznimno teškima.
Sada se sudaraju dva europska prioriteta.
Bruxelles želi brzo smanjiti cijenu elektrifikacije. Berlin želi sačuvati pravilo prema kojem države kontroliraju ključne porezne odluke.
Za kompanije je računica jednostavnija
Za kompanije je spor Berlina i Bruxellesa pravno složen. Investicijska računica mnogo je jednostavnija.
Tvornica koja razmatra prelazak s plina na električni proces usporedit će troškove. Prijevoznik će napraviti isto prije kupnje električne flote. Kućanstvo prije zamjene plinskog grijanja toplinskom pumpom.
Ako je električna alternativa dugoročno skuplja, tranzicija će biti sporija bez obzira na političke ciljeve.
Zato je ovaj spor važniji nego što na prvi pogled izgleda.
Ako je električna energija porezno i regulatorno skuplja od goriva koje bi trebala zamijeniti, zelena tranzicija postaje loša poslovna računica.
Bruxelles želi promijeniti tu računicu.
Njemačka ne osporava nužno cilj. Osporava tko ima pravo promijeniti pravila.
A upravo bi to moglo biti teže riješiti od same cijene struje.
