„Vedrana je otišla na područje bez signala.“
Tako je objavljena vijest da je u 77. godini preminula Vedrana Rudan. Bez velikih riječi. Bez pokušaja da se smrt upakira u nešto ljepše nego što jest.
Zapravo, posljednju rečenicu svoje javne priče napisala je sama.
U ožujku prošle godine, gostujući kod Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u 2, govorila je o agresivnom raku žučnih kanalića, metastazama, liječenju, novcu, hrvatskom zdravstvu i smrti. Na kraju je rekla da ima mnogo ljudi koje voli i koji vole nju. Rekla je i da je besmrtna te zamolila da njezinu smrt shvate kao „odlazak na područje bez signala“.
Danas je ta rečenica postala stvarnost.
I možda joj bolje pristaje od bilo kojeg klasičnog oproštaja.
Glas koji nije znao govoriti tiše
Vedranu Rudan mogli ste voljeti. Mogla vam je ići na živce. Mogli ste je smatrati hrabrom, vulgarnom, duhovitom, pretjeranom, nepravednom ili briljantnom.
Ponekad je vjerojatno bila sve to u istom tekstu.
Ali teško ste je mogli zamijeniti s nekim drugim.
Danas svi govore o osobnom brendu, autentičnosti i prepoznatljivom glasu. Rudan je sve to imala puno prije nego što smo tim stvarima dali marketinška imena. Nije vam trebao potpis ispod kolumne da biste znali tko ju je napisao.
Nekoliko rečenica bilo je dovoljno.
Kod nje je psovka mogla stajati pokraj nježnosti. Humor pokraj bijesa. Politika pokraj seksa. Strah od smrti pokraj silne želje za životom.
A ispod svega toga bila je potreba da govori ono što misli.
U posljednjem velikom televizijskom intervjuu rekla je nešto što možda najbolje objašnjava i njezinu karijeru:
„Ja sam slobodna.“
Ta sloboda nije uvijek bila ugodna. Ni njoj ni ljudima o kojima je pisala.
Više od dva desetljeća provela je u novinarstvu. Radila je na radiju, televiziji i u novinama, dobivala otkaze i sukobljavala se s urednicima i politikom.
A onda je 2002., već u pedesetima, objavila Uho, grlo, nož.
Počela je druga karijera.
Tonka Babić nije govorila pristojno
Uho, grlo, nož nije bio roman koji je pokušavao biti ugodan.
Tonka Babić govorila je o braku, muškarcima, seksu, ratu, nasilju, Hrvatima, Srbima, ženama i mržnji.
I nije pazila kako će to zvučati.
Roman je ubrzo iz knjižara stigao na kazališne daske. U Ateljeu 212 Tonku Babić igrala je Jelisaveta Seka Sablić, u predstavi koju je režirala Tatjana Mandić Rigonat. Premijera je održana 25. veljače 2003.
Rudan je nastavila raditi ono što će raditi sljedeća dva desetljeća: pisati o stvarima o kojima je puno lakše šutjeti.
O obiteljskom nasilju i majčinstvu. Braku i nevjeri. Nacionalizmu. Političarima. Bogatima i siromašnima. Starosti. Posebno često o ženama.
Ali nije ih uljepšavala.
Njezine žene nisu bile uzori iz priručnika. Bile su bijesne, umorne, sebične, prestrašene, zaljubljene, ponižene, okrutne i smiješne.
Kao ljudi.
A onda je pisala o sebi
Kada je 2019. objavila autobiografski Ples oko Sunca, imala je gotovo sedamdeset godina.
Nije pokušavala sakriti godine. Upravo suprotno.
„Ja stara. Ja umorna. Ja sita života i sretna što sam živa.“
U toj jednoj rečenici bilo je nešto što će nekoliko godina poslije postati puno važnije.
Sita života.
Ali sretna što je živa.
Otvoreno je tada pisala i o strahu od smrti. Starost nije pokušavala pretvoriti u nešto što nije. Kao što, zapravo, nije uljepšavala ni puno drugih stvari o kojima je pisala.
Tada je smrt još mogla promatrati iz daljine.
Pet godina poslije više nije mogla.
Kad smrt više nije tema
Kada je saznala da ima rijedak i agresivan rak žučnih kanalića, Vedrana Rudan nastavila je pisati.
Možda je upravo taj dio njezine priče najzanimljiviji.
Bolest joj nije promijenila jezik. Nije odjednom postala sentimentalna verzija sebe. Nije rak pretvorila u „putovanje“, a liječenje u niz inspirativnih životnih lekcija.
Rak je bio rak.
Bolnica je bila bolnica.
Strah je bio strah.
I psovka je ostala psovka.
Ali nešto se ipak promijenilo.
Žena koja je godinama znala govoriti da joj je dosta života odjednom je vrlo dobro znala koliko joj se živi.
U siječnju 2025. na svom blogu Djevojka u zagrljaju metastaza objavila je tekst „Dobri ljudi“.
Počela ga je samo jednom riječju:
„Umirem.“
I ništa toj riječi nije trebalo dodavati.
Nakon desetljeća u kojima je od rečenice znala napraviti verbalni rafal, jedna od njezinih najtežih rečenica bila je najkraća.
Više nije pisala o smrti kao književnoj temi.
Pisala je dok joj je sjedila preko puta.
A iza svega po čemu smo je poznavali – bijesa, provokacije, psovki, politike i crnog humora – počelo se sve jasnije vidjeti nešto vrlo jednostavno.
Htjela je živjeti.
„Kad pišem, ja sam živa“
U ožujku 2025. sjela je nasuprot Aleksandru Stankoviću.
Već je znala da ima metastaze.
Govorila je o liječenju i troškovima. O tome koliko znači imati novac kada se ozbiljno razboliš. O ljudima koji ga nemaju. O hrvatskom zdravstvu. O obitelji.
I, naravno, o pisanju.
„Kad pišem, ja sam živa.“
Možda je upravo to rečenica koja najbolje opisuje Vedranu Rudan.
Ne zato što lijepo zvuči.
Nego zato što objašnjava zašto je nastavila pisati kada je već znala kako bi njezina priča mogla završiti.
Pisanje je bilo način na koji je razgovarala sa svijetom. Često se s njim svađala.
Zato danas možda nije ni važno pitanje jesmo li se slagali s Vedranom Rudan.
Naravno da nismo.
Ponekad se čini da se ni Vedrana Rudan od ponedjeljka ne bi složila s Vedranom Rudan od petka.
Ali možda smo je upravo zato čitali.
Nije tražila da joj kimamo glavom.
Tjerala nas je da reagiramo.
Smrt čudno pegla biografije
Ljudi koji su za života bili teški, glasni, komplicirani i puni proturječja preko noći postanu divni. Nestanu neugodne epizode. Rubovi se zaglade. Ostanu lijepa fotografija, nekoliko biranih rečenica i „počivala u miru“.
Bila bi šteta to napraviti Vedrani Rudan.
Bila je kontroverzna.
Znala je pretjerati.
Znala je uvrijediti.
Znala je napisati nešto zbog čega biste pomislili: dosta mi je Vedrane Rudan.
A onda biste pročitali i sljedeću kolumnu.
Neke njezine rečenice ostarjele su bolje od drugih. Neki stavovi zaslužuju raspravu, a neki ozbiljnu kritiku.
Ali glas je bio njezin.
U vremenu u kojem sve više tekstova zvuči kao da ih je napisala ista osoba, to danas možda vrijedi još više nego kada je objavila Uho, grlo, nož.
Život je ipak prekrasan
Zato je možda najzanimljivija Vedrana Rudan upravo ona s kraja života.
Ne žena koja se ničega ne boji.
Nego žena koja priznaje da se boji.
Još je 2019. otvoreno pisala o strahu od smrti. Čitala je Irvina Yaloma i Epikura i pokušavala sebi objasniti nešto što ljudi pokušavaju objasniti tisućama godina.
Dok smo živi, smrti nema.
Ali dok smo živi, postoji strah od nje.
Nekoliko godina poslije smrt više nije bila filozofska tema.
Bila je njezina.
I tada se dogodio zanimljiv obrat.
Što joj je život postajao kraći, kao da ga je jasnije vidjela.
Njezine knjige neće preko noći postati pristojnije samo zato što njihove autorice više nema. Tonka Babić i dalje će govoriti bez kočnice. Vedrana Rudan i dalje će neke čitatelje nasmijavati, druge ljutiti.
Ravnodušnih će vjerojatno biti najmanje.
Možda joj baš tako najviše odgovara.
U novom, dopunjenom izdanju Straha od pletenja, objavljenom krajem 2025., žena koja je toliko puta govorila koliko joj je svega dosta ostavila je rečenicu koja danas zvuči drukčije nego jučer:
„Život je ipak prekrasan.“
Danas je otišla na područje bez signala.
Riječi su ostale.
Autor: financa.ba
Prilikom preuzimanja obvezno navesti izravni link na članak.
